srijeda, 25. rujna 2024.

Repentance, confession and Holy Communion

 


GOD BECAME MAN FOR US 

The essence or essence of the holy true Orthodox Christian faith is that God became man! How secret and miraculous it is, God who is unimaginable and ineffable, outside of time and space, outside of everything, but also everywhere and in everything, becomes one of us, i.e. becomes a man. Why? Indeed, why did God become man? Out of immense love for his creation, God became man. Since man fell, made a mistake, transgressed God's commandment, he was expelled from Paradise as a punishment and became mortal. He became a slave to sin, death and Satan. Only God could save him from that slavery. And God does that. He becomes a man, for our sake, through the Holy Mother of God. She is God's chosen vessel, in which God placed himself, in order to become man. It is a super-mindful and incomprehensible secret, but still true. The Holy Mother of God gave birth to God and man, in the same person, in the Lord Jesus Christ. He was a real man, he had everything we have, all our nature, both soul and body, but the only thing was that he had no sin on him. And at the same time he was also the perfect God, the eternal Son of God, in the same person. Maybe sometimes our reason opposes it, it doubts, but that same reason, however limited by many, cannot say that it is impossible. Why can't God, who can do everything, become a man? He could create all the worlds from nothing, and everything in them, but he cannot become, out of love, one of those he created?
When he turned thirty years old, the Lord Jesus Christ went out for a public sermon, finding himself disciples - apostles, who later continued his mission. He revealed to them, and through them to us, the way of human salvation, the way of human return to God, from whom we fell by sinning in Paradise. Everything that man needed to be saved from sin and death and Satan, the Lord Jesus Christ revealed to the apostles, and they to us, through the Holy Tradition and the Holy Scriptures. The essence of our life and our salvation is to renounce Satan, and enter into communion with God, through holy baptism. Because by this act we become members of His holy True Orthodox Church, which He founded so that, like righteous Noah in his ark, we too can be saved from the flood of our sins. As an all-knowing but also all-merciful God, he knew that even after baptism we would fall into many and many sins, due to our weakness and laziness, so he left us an invaluable medicine, i.e. conversion or repentance with which we should be cured of spiritual illness or from sin.

REPENTANCE OR CONVERSION

Repentance or conversion is like a new training or education. Anyone who wants to appear before the king must take off his dirty clothes and put on clean clothes, otherwise he will be driven away from the king's presence. Why do Christian people change their clothes on Sunday? Because it comes before the King of kings, who is waiting for us in the holy temple. 
The soul needs a change of clothes or new clothes more often than the body, because it gets dirty faster than the body. The soul becomes dirty from ungodly thoughts and impure desires. Such dirty thoughts and desires fall on the human soul like invisible dust every day, which is why every Christian needs to clean his soul every day, dressing it in new clothes. This spiritual dressing is done through conversion. And what is conversion?
Conversion (Greek - metanoia) means purification or change of mind. Conversion, in the spiritual sense, occurs at the moment when a person realizes that he has committed a sin and when that sin begins to burn in his heart and soul. So, conversion is preceded by knowledge of sin. And there are many sins, or sinful acts, practically without number.
Addressing or returning to God through repentance and confession is the only way for all those who have distanced themselves from God through sin. Because sin, every sin, has the strength and power to separate us from God, from heaven, from eternal life, and to push us into hell, into eternal death.  Because the wages of sin is death  (Romans 6:23), warns the holy apostle Paul. This shows sin as the greatest, even the only opponent and enemy of our salvation. No one and nothing can separate us from God and deprive us of salvation, except sin.

SIN

And sin, what is sin? It is a sin when someone thinks, says or does something that is against God's law, God's will, which is expressed and shown in the Holy Scriptures and the teaching of the holy True Orthodox Church; or else when he does not think, say and do what God commands us to do. Therefore, sin is not only the transgression of the commandments of God, but also not fulfilling them. Sin is not only doing evil, but also not doing good.  Avoid evil and do good  (Ps 37:27), advises the Old Testament Prophet. And the New Testament Apostle demands the same thing, only in other words:  Avoid evil, stick to good  (Romans 12:9)!
It is a sin to believe in someone other than the Lord Jesus Christ and to follow someone else and not Christ. All sins and all iniquities can be written under those two letters: disbelief in Christ and not following Christ. Faith and rule, these two encompass the entire path of earthly travelers. Faith in Christ and ruling according to Christ represents the health of the sons of God. Disbelief in Christ and not ruling according to Christ represents the inflammation of the mind and heart of man and the sickness from the fire and smoke of hell. 
If it is true, and it is true, that no man can live without sinning, as we constantly hear in prayers for the dead, and if only sin deprives us of salvation and separates us from God, does this mean that there is no salvation for anyone, and that we all go to eternal death? Yes, it would have been so if the human-loving Lord, knowing the weaknesses of man and the cunning of Satan, had not left a very effective medicine against sin, a medicine that destroys every sin committed after holy baptism, and thus enables salvation and eternal life for people. That medicine, the medicine for everyone in the holy Church of Christ, is the holy mystery of repentance (conversion) and confession. In this holy secret, a person is cleansed of all the sins he committed after baptism, and this secret is often called the "second baptism". In it, the priest of the Church of God, by the power of the Holy Spirit, forgives all sins for which  the Christian sincerely repents and confesses them to God before him. 
Repentance (conversion) is, in fact, man's rebellion against himself. It is our righteous rebellion against our old sinful man, a man steeped in sins and passions and thus distant from God. Because man, steeped in sins, wandered off into  a distant country  (Lk 15:13), where the face of God is not seen. For such a person to become a "new substance" and a new man, according to the apostle Paul, he must first "come to himself", like the prodigal son in the Gospel, and convert. True conversion and confession of sin has great power. However, a person can feel and experience true conversion only in the True Orthodox Church of Christ. The holy secret of conversion, as a secret of the Church, was instituted by the Lord Jesus Christ himself, when, after his glorious resurrection, he appeared to the disciples through closed doors, breathed into them, and said:  Receive the Holy Spirit. Whose  sins you forgive, they are forgiven; whom you withhold, it is withheld from them (John 20:22-23). The secret of confession is the most precious gift of God of the holy True Orthodox Church to its children, because it is the most necessary need in the life of every true Orthodox Christian.  DARKNESS IN THE SOUL However, very often people come to confession and do not know what to say about repentance or conversion, as if there is nothing to say! Their soul eyes are closed, the soul sleeps in a dead sleep. Why does the soul sleep? Why is man in such a terrible state? The devil knows what is the main thing in the work of salvation - sincere repentance or conversion, and he aims at the very center: he deprives people of confession. And here is the result: man does not control his actions, words and thoughts, his reason darkens, he does not see his sins and does not notice that he has transgressed the law of God. Sin becomes a habit, enters the nature of man and lives in him. And he is no longer afraid of death, or Hell, or even the Last Judgment. "What God gave...", many say out of habit. And, God gave the Holy Scriptures and will judge us all on the Day of Judgment according to our faith and our works. Sin is the greatest evil in the world, says St. Ivan Zlatousti. Our unrepented sins are new wounds that we inflict on Christ the Savior. These are terrible living wounds of our soul, and the scars from them remain for a lifetime. Only in the holy mystery of conversion is it possible to cleanse and heal the soul. Conversion takes us out of the abyss of sin, vice and passion, and leads us to the gates of Paradise. The Lord Himself welcomes us with open arms and welcomes us as prodigal children. One should strive for God, as a small child strives for its parents when it is naughty: it cries, begs for forgiveness, promises to behave well, and the parents who love it forgive it. So also our heavenly Father, when we come to him with sincere conversion, with tears, forgives us and gives grace, he gives it, without asking for anything. 





THE BEGINNING OF THE CONVERSION

Conversion or repentance begins only when a person realizes that he is sinful, that his sins prevent him from living, poison his soul. If a person does not see his sins, it means that he is seriously spiritually ill, and for God his soul is dying. This soul is no longer tormented by sins, the devil has bound her hands and feet, her spiritual eyes are closed, her ears do not hear, her mouth is mute. As in the grave: he doesn't hear, he doesn't see, he doesn't feel. When a person gets sick, the first sign that he is not healthy is an aversion to food. In the same way, a person who has become spiritually ill develops an aversion to prayer, to everything spiritual. He does not want to go to the temple or church, and if he forces himself to come, then he is late for the service, does not stay until the end, during the service he struggles and thinks: when will it end? And he does not see his sins. This happens because he has gone far from God, from the Light. Until we approach God, we do not live according to his will, we are in the dark and do not see our sins. Our soul is black, and every new sin is a new black stain on it, and you can't see black on black. SPIRITUAL DEATH Great sinners always consider themselves righteous, and saints always consider themselves great sinners. They live in the light of Christ, see even the smallest specks in their soul and realize their unworthiness before God. And why don't we see our sins? Because we do not control ourselves, our actions, words and thoughts, we do not respect God's law, we are hardened in our sins and have become so empathetic with them that we no longer even consider sin a sin. But when a man realizes that he is sinful, he must not wait and postpone repentance. In our spiritual life, it is as if there are two "calendars": one divine and the other devil's. The divine is called "today", "now". Turn to the Lord now, turn now, because tomorrow may already be too late. And the devil's "calendar" is called "tomorrow", "later": leave it for tomorrow, today you are still young, live for your pleasure, you will convert later, when you are old. The disease must not be neglected, otherwise it will become fatal; conversion must not be delayed, it will lead to spiritual death. Don't put it off until tomorrow, that tomorrow never ends, says St. John Chrysostom. Conversion alone is not enough for salvation, it requires determination to change oneself, i.e. to leave previous sins. We should fight against the old self, not allow sin to be stronger. It is a fight to the death, but a fight for the Kingdom of Heaven, and there is no choice. Between eternal bliss and eternal torment, between heaven and hell, there is no ambiguity. But no matter what sins we commit, in no case should we fall into despair, fearing that the Lord will not forgive us. The despair of man is the devil's great joy. We should not despair but remember that our heavenly Father has such love for us as no mother has had for her child in the entire history of the human race.





HOW SHOULD WE REPENT? Many consider themselves believers, go to church, pray, but do not know how to repent, do not see their sins. And how do you learn to repent? Just as we have not learned anything in life all at once, conversion is learned. Every true Orthodox Christian needs to find a clergyman, i.e. a spiritual parent, who will take care of him and his soul, who will teach him how to watch over himself. Daily reading of the Holy Scriptures and soul-useful books will build more and more our way to God, our return to God. Daily prayer to God, the Most Holy Mother of God and the Saints of God will be our wings that will lead us to the gates of Paradise.  There is no rest in the struggle of life, the enemy of our salvation, the devil, is constantly lurking, therefore one should constantly control oneself, one's actions, words and thoughts. As soon as you notice anything bad, immediately turn to God with contrition with the words: "Forgive me, Lord, poor me and have mercy"! And then confess the sin before the priest.  In the morning, ask yourself how you spent the night, and in the evening, how you spent the day. And in the middle of the day when you are burdened with thoughts, examine yourself. Judge yourself every night, how did you spend your day: didn't you judge someone? Don't you get bored with someone's words? Haven't you looked passionately at someone's face?



You need to prepare for confession in advance: think about everything, remember all your sins, go through the ruins of your soul, and write everything down, because it can happen that we go to the priest for confession, and the devil can darken the mind and we can forget everything. Whoever gets used to being aware of his life at confession here, it will not be scary for him to give an answer at the Terrible Judgment of Christ. Sin is in our soul like a snake under a stone. If you lift the stone the snake will crawl away, if you reveal the sin the soul will be freed from it. You just need to tell the priest everything in detail, get absolution from the Lord through him, and then bring the worthy fruits of conversion, that is, do good deeds, and deeply hope in God's grace. PHARISIAThe Lord Jesus Christ strictly warned: Do not give the holy things to dogs(Mt 7:6), therefore they will never enter an unconverted or unrepentant soul. God only enters pure souls, that's why those who have not sincerely converted and confessed receive communion to themselves to condemnation. The Holy Church is a spiritual hospital where souls are healed, so the convert should be careful not to leave it unhealed. Before confession, the penitent should know that when he confesses before the priest, he stands before the invisible Christ who accepts or rejects his confession. That is why he should not be ashamed or afraid, but tell everything in which he has sinned, because if he conceals any sin, then the naughty will be confessed, and the sin will multiply.OUR HYPOCRISY AND SELF-LOVEWhy do many make difficult and rude confessions? Because they are proud, self-loving and the devil brings false shame to them, so they mutter to themselves: "How can I say that to the priest? I don't want to regret it, I'm ashamed. And what the priest will think of me, he will scold me."



 




We all want to be kind, clean and good in the eyes of others! However, the priest should not be afraid. The priest knows all the most terrible sins, thousands of people have passed before him. He is happy when a person sincerely and sincerely repents and confesses. So one should be ashamed of sin, and not ashamed of repentance. All sins should be confessed, even the smallest ones. WHY DO WE HAVE TO CONFESSION BEFORE THE PRIEST?You should repent always and everywhere. As soon as we sin, we should repent. But sin can only be resolved through a priest, because that is how God established it. He does not need our confession, because he, as omniscient, knows all our sins. But God wants to check whether we really believe that he personally resolves sins through the priest.LET'S NOT HIDE SINSaint Paul was simple, because of his simplicity, God gave him spiritual sight, and he saw the spiritual world as we see the earthly one. He saw that a man who repents through confession is approached by a guardian angel and the devil who urges him: "You don't need to say everything, what will the priest think of you? The Lord is merciful. He will forgive you all your sins anyway."







The man began to repent, confess his sins, and spiritual snakes of different sizes came out of his mouth, depending on the size of the sin. Naming all the sins, all the snakes came out with him. The priest said a prayer for absolution, but at that time the Lord himself said: "I forgive and absolve you of all your sins." The demon disappeared, an angel approached the man, who was rejoicing. Because the human soul also rejoiced and rejoiced. And the guardian angel put a wreath on the penitent's head, and he, sanctified and full of the Spirit, went to Holy Communion.
He saw Paul absolved and secondly, a sinner came to confession, he began to confess his sins, and snakes of different sizes also began to come out of his mouth. He decided to say one big sin and a big snake started coming out of his mouth. But then the man was ashamed and did not confess his sin until the end and the snake returned to him. The priest asks: "Nothing left?" he says: "No, there is nothing left." And the priest began to say a prayer for absolution, but the Lord said: "I do not forgive and I do not absolve! "And the man left with a hidden sin, and the guardian angel began to cry. The demon then approached the man and said: "Here, always act like this, the Lord is merciful, he knows man's weaknesses, he will forgive you everything." 
And here, these two men approach the cup to take communion, to receive the living Christ. The one who repented worthily and confessed, received communion worthily with the holy and life-giving mystery of Christ. And the one who did not sincerely confess and repent left the cup sad with multiplied sin. The angel took communion from him and instead of the body of Christ he gave him the coal of grace. We are not comforted if we think that we do not have any mortal sins such as: I did not steal, I did not kill, I am not sinful. We are sinful and too sinful, if only we look a little deeper into the soul. Therefore, let's not consider these small daily petty sins unimportant, and that we don't need to confess them. We must confess all that we remember. WE ARE EITHER WITH GOD OR WITH THE DEVILThe human soul is never empty, it contains the Holy Spirit or an evil spirit. How can we find out what kind of spirit lives in our soul? If we have no need for prayer, for love for God, for our neighbors, if we do not live according to the laws of good and love, but according to the laws of evil, if we want to make mischief all the time, to offend, hurt, condemn someone, and at the same time to be arrogant , means an evil spirit lives in our soul. And such a man can be seen immediately, no matter where he is: at home, at work, in transport, while waiting in line for something, he everywhere and equally, continuously pours dirt with words and commits bad actions. We should always remember that on the day of the Last Judgment we will see all our unrepented sins, as in a mirror, and they will all be revealed. Then we will be truly ashamed, because then we will stand before God and the angels, face to face. And if we consciously conceal at least one sin during confession, then our confession will not be for our salvation, but for condemnation.PREPARATION FOR HOLY COMMUNION The one who wants to receive Holy Communion must prepare himself worthily for this Holy Sacrament. The preparation lasts several days and concerns both the physical and spiritual life of a person. The usual rule is to fast on the Sunday before Holy Communion. Sexual abstinence is recommended for the body, that is, physical purity and restriction in food or fasting. Food of animal origin is excluded on fasting days: meat, milk, eggs, and fish during strict fasting. Bread, vegetables, fruits are taken in moderate quantities. The mind should not be distracted by everyday trifles and be entertained by insignificant things. On fasting days, it is necessary to attend a service in a church or temple, if circumstances permit. The day before communion, one should attend the evening service. After midnight, one does not eat or drink absolutely anything, because it has been established that one approaches the sacrament of communion on an empty stomach. Of course, the teeth can be washed, but care must be taken not to swallow the water.  Confession is necessary and obligatory before communion. ACCESS TO THE CONFESSION











When we come to confession, the priest can ask us questions, but he doesn't have to. We come to confession to receive forgiveness from God, and for no other reason. We can seek guidance and advice from our confessor, but we should always remember that confession is not a "pleasant spiritual chat" or a kind of "religious psycho-analysis". We stand before the living God longing for his love and acceptance, for purification and bringing us to his eternal Kingdom. Spiritual counseling can be a part of confession, and nowadays, when unfortunately, we almost never think about our spiritual life except during confession, it can be the only possibility. However, it should be understood that it is only a "by-product", albeit a valuable one, and that the "success or failure" of the confession does not in any way depend on the person and the counseling capabilities of the confessor. God himself works during confession! And he can speak to us at a time when we least expect it, and through a priest from whom we least expect it, we can hear his voice only if we are contrite enough to open ourselves to his words and reject all human prejudices that prevent us from experiencing his personal presence in the holy mysteries in his Church. Be that as it may, one thing is certain: our sincere, pure repentance and desire to be cleansed and renewed for a new life in God is the sole purpose of confession in the Church. Let's confess our sins, we come to confession to confess our sins. We should say them clearly and openly, without interfering with superfluous details, but without covering up the true evil with generalizations such as "common things", "domestic sins", "everyday sins", etc. A clear presentation of Christ's teaching is the only thing that can help us in confessions. We should talk about what we think is really a sin, or confess a few sins that we face and which, unfortunately, rule our lives. We come to confession to confess our sins. It is easy to fall into the temptation of confessing other people's sins: members of our family, people we work with, other parishioners. Some people, almost as a rule, act like this, but they do not do it in connection with some "mutual problem", which would apply to them, but simply present a judgment of fairness, behind which often hides a selfish concern. If there is a sincere need for spiritual consideration of someone else's life, it is done exclusively outside of confession. It is absolutely imperative that during confession we focus completely and exclusively on ourselves, on our own life, sins and transgressions. Let's avoid pedantry. Before we go to confession, we must know that we cannot, nor are we expected to, remember every sin we have committed. Thus, if we forget to say something, unconsciously and involuntarily, during confession, we should not fear that God will not forgive us. After a sincere confession, in which we have made every human effort to confess every sin, the prayer of forgiveness will really be for all sins:willing and unwilling, conscious and unconscious, confessed and involuntarily forgotten. There is no need to go back to the priest if we accidentally forgot to mention something less important. It is important that we do not become too concerned about our sins, which leads us to doubt God's mercy or to believe that his forgiveness depends on human worthiness or our poor memory. God appreciates our intention and sincerity in repentance, not the capacity of our memory. This, of course, does not mean that "sincere intention" can replace going to confession itself. Without confession before the priest, there is no forgiveness of sins. But it certainly means that the power of God's forgiveness is not conditioned by our memory, not even by our ability to avoid sins. There is no number or magnitude of sin that God cannot forgive. There is no confession so perfect that it deserves God's grace with its perfection. All other thoughts related to this consideration are not bad theology, but blasphemy, and may even lead to mental or spiritual disorder. We struggle to overcome sins. God forgives us not only because we confessed, but because we really hate our sins and try to overcome them. One holy father, when asked how we can know if God has forgiven us, said: "If you hate your sins, you are truly forgiven." In Christian conversion or repentance there is no room for regret, justification, explanation of sin, shifting responsibility to others or to "circumstances" or to human weakness. Man can recognize, oppose, despise and renounce sin, that is the human part, and God forgives sins. And that's all. Therefore, when confessing, we must promise that we will try by all means to overcome our sins and correct our lives. That's all we can promise, that we will try. We cannot really guarantee any results. And that is really all that God wants: a serious struggle to overcome sin. God will grant us victory at the hour that he chooses as the most suitable. Our only task is to believe, fighting.they are not bad theology, but blasphemy, and can even lead to mental or spiritual disorder. We struggle to overcome sins. God forgives us not only because we confessed, but because we really hate our sins and try to overcome them. One holy father, when asked how we can know if God has forgiven us, said: "If you hate your sins, you are truly forgiven." In Christian conversion or repentance there is no room for regret, justification, explanation of sin, shifting responsibility to others or to "circumstances" or to human weakness. Man can recognize, oppose, despise and renounce sin, that is the human part, and God forgives sins. And that's all. Therefore, when confessing, we must promise that we will try by all means to overcome our sins and correct our lives. That's all we can promise, that we will try. We cannot really guarantee any results. And that is really all that God wants: a serious struggle to overcome sin. God will grant us victory at the hour that he chooses as the most suitable. Our only task is to believe, fighting.they are not bad theology, but blasphemy, and can even lead to mental or spiritual disorder. We struggle to overcome sins. God forgives us not only because we confessed, but because we really hate our sins and try to overcome them. One holy father, when asked how we can know if God has forgiven us, said: "If you hate your sins, you are truly forgiven." In Christian conversion or repentance there is no room for regret, justification, explanation of sin, shifting responsibility to others or to "circumstances" or to human weakness. Man can recognize, oppose, despise and renounce sin, that is the human part, and God forgives sins. And that's all. Therefore, when confessing, we must promise that we will try by all means to overcome our sins and correct our lives. That's all we can promise, that we will try. We cannot really guarantee any results. And that is really all that God wants: a serious struggle to overcome sin. God will grant us victory at the hour that he chooses as the most suitable. Our only task is to believe, fighting.

HOLY COMMUNION Holy Communion is the sacred secret of the Church, where under the appearance of bread and wine, believers and priests get to taste the true body and blood of Christ. That is why, among other things, it is a secret that we cannot understand what the Lord's body and blood are like, when we only feel the taste of bread and wine in our mouths. However, with deep faith in the truth of Christ's words, we accept that it is indeed flesh and blood. Holy Communion was instituted by the Lord Jesus Christ at the Last Supper, on Maundy Thursday, just before suffering and crucifixion on Golgotha, when he took bread in his hands and blessed it, saying to the apostles:  Take and eat! This is my body! And he took the cup, gave thanks and gave it to them, saying: Drink from it, everyone! This is my blood, the blood of the Covenant, which is shed for many for the forgiveness of sins. Do this in remembrance of me  (Mt 26:26-28; Lk 22:19). In all other holy mysteries we become partakers and partakers of the immaterial forces of God, which are called the grace of God by one name, and which is necessary for our growth in spiritual life, while in Holy Communion we become partakers of the very body and blood of the Lord Jesus Christ, we receive him whole in ourselves and unite with him in the most intimate and perfect way. Without holy communion with the body and blood of the Lord Jesus Christ, there is no Christian and spiritual life, no salvation. Those who receive communion worthily secure themselves immortality and eternal blissful life. Through holy communion, a Christian constantly renews his covenant with the Lord Jesus Christ, and his vow to the Lord Christ given in holy baptism. The holy liturgy, at which we receive communion, is an extension of that first Last Supper, and its uninterrupted presence in the world. In Holy Communion, an ineffable secret is realized. Just as children, taking milk from their mothers, actually feed on their body and blood, and thus grow, so we, in Holy Communion, take the body and blood of Christ, and with this food our souls grow and mature. Our bodies, which are made of earth, are fed with earthly food, but since our souls are of heavenly essence, they must therefore be fed with heavenly food, because Christ said:  This is the bread that came down from heaven  (John 6:58). HOW AND WHEN TO COMMUNION?





In order to receive communion, we need to prepare. Both physically and spiritually. Many think that it is enough to fast for a Sunday and receive communion. Much more is needed for union with the Lord through Holy Communion. Physical fasting is necessary as the best means so that, at least on those fasting days, our soul also "fasts". We must abstain from every sin and every evil in thoughts, words and deeds, and then sincerely repent for the sins committed and confess. Without this spiritual preparation, on the basis of physical fasting from "Sunday", no one should receive Holy Communion. And when to receive communion? Without a spiritual father, it is not possible to pass the path of salvation and reach union with God We cannot and must not solve any spiritual or even life problem. If there is a healthy spiritual relationship between a spiritual father and a spiritual son, then the spiritual person is the one, and the only one, who has the authority and is competent to judge according to our spiritual condition, zeal and effort, when and how often we can and are allowed to receive communion, as well as how we are obliged to prepare for communion, whether during fasting or outside of fasting. And how to find a spiritual father, and who can it be? A priest can be an experienced and zealous priest or monk. Just like when we are looking for the right doctor, a specialist for our illness in case of a physical illness, so we ask relatives and friends for the best one, it is the same with finding a clergyman. Let's ask those who are more experienced than us in spiritual life, and evaluate, when we enter into a relationship with one of the recommended ones, whether he can be our leader towards the Kingdom of Heaven. And when we choose a clergyman, we need to fulfill three things:
1. We must have full confidence in him.
2. We must be open and honest with him.
3. We must have full and absolute obedience to him.
Therefore, all those who, on the basis of one conversation or lecture, that it is necessary to receive communion as often as possible and that it is correct according to the holy fathers, take the liberty to set their own communion deadlines, to emulate others, are in great error and are walking a slippery path so they go en masse to communion every Sunday, or even every liturgy, regardless of the preparation for that most holy Sacrament, to the possible hindrances that may exist with them for holy communion. Such people walk the path of salvation alone, without a leader and without a clergyman, and sooner or later, they fall into various delusions or deceptions, as it is professionally called, because the Holy Communion is not for the healing of soul and body, but for judgment and condemnation. HOW TO ACCESS THE HOLY COMMUNION? When we receive Holy Communion, as we do in many other situations, we should cross ourselves.We should do this while approaching the priest.




And who should be the first to stand in line for communion? That is not a fundamentally important question at all. It is an unwritten rule that children or the newly baptized, for whom it is the first communion, stand first. The most common practice, and it is the best, is that wherever someone happens to be, they stand in line and calmly wait to receive communion.

Cries and sorrows of true Orthodox Christian


Icon of Lake of Fire in Orthodox Christianity


True Orthodox Christians who gain love for God and neighbor will be inconsolable in their pain and cry over such a waste from God

Considering the number of those who declare themselves Orthodox today in the Motherland, it is absolutely certain that there is not one of them who truly painfully mourns the loss of so many deluded souls who have sunk into a pernicious sleep throughout the Motherland and live in the darkness of their passions and twisted tendencies, i.e. sin , without even thinking about the eternal danger that threatens them, who are insensitive to their own evil that they do not see onthose occasions.
This is not only referring to the deceived Orthodox, but also to all other unbelievers and godless people (Catholics, Protestants, Muslims, Jews, ... etc.).
Those unfortunate and poor deluded souls not only do not shy away from various sins and are not afraid of them, but in their blindness and ignorance they are constantly looking for them. They follow with all their might their bad inclinations and endeavors that throw them into false pleasures. They do not care at all about the three main perils of life, namely: sin, Satan and death, and on which their eternal salvation depends, which clearly shows that they have learned the secret of salvation. They do not tame their evil passions or desires, and without looking where they are going, they fall into all the dangers and abysses of sin, thus rushing into eternal ruin. As such, they are unaware that they have countless enemies whose satanic cunning is tireless, vigilance and action constant, and hatred indestructible.
And after all, should we be surprised if this action, or rather, if so many and various dangers are inflicted on the said deceived in the Motherland, so many evils that cannot be corrected and that all these fools go to Hell?! Should we be surprised that Satan became arrogant after so many victories that foolish and deluded mortals themselves have made possible for him to his own personal and terrible eternal ruin?!
It is truly devastating and worrisome that there is not a single truly Orthodox Christian in the Motherland who cries and grieves over the fate of so many deluded people and seeks a cure with all the fervor of his heart, even though as a believer in Christ and a soldier he would have the ability to do so.
In their vain and pernicious carelessness, today's Orthodox, in the Motherland, live in pernicious ignorance that they have become the salt that has spoiled and which, as the Lord says: It is no longer good for anything, but to be thrown out and for people to trample on it (Mt 5 ,13).
 As such, they vainly and indifferently consider themselves to belong to the Lord, and never remember His example when, deeply moved  in his heart, he wept over the fate of the inhabitants of Jerusalem  who did not take advantage of His gracious presence but persisted in their wickedness and unbelief because of which  many perished temporarily and eternally,  as can be seen from these words of the Holy Gospel:  When he came near and saw the city, he wept over it, saying: "Oh that you too would know in this day what is for your peace! But now it is hidden from your eyes. The days will come upon you when your enemies will surround you with a moat, they will surround you and press you from all sides. They will 'smash to the ground' you and 'your children' within you. And they will not leave one stone upon another in you because you did not know the hour of your visitation"  (Lk 19:41-44).
  The question arises  as to why this is so, or for what reason the "Orthodox" in the Motherland are not  the salt of the earth  and the light of the world  , i.e. they do not take care of their salvation and the salvation of so many misled and deceived who are on the way to eternal destruction!? 
  Therefore, it is absolutely  necessary to consider a little about these mortals, that is, about the "Orthodox"  of the present  
times, when the truths of the Gospel are so well known and so well established by the works and miracles that God has done in his holy True Orthodox Church , and perfect and true Orthodox believers, i.e. those who strive to be worthy to enjoy the greatest possible effects and fruits of Redemption almost and there is none. 
  Today's "Orthodox", in the Motherland, live in the vain and fatally indifferent belief that, despite so many fools and the flood of all vices,  i.e. sins, within the framework of their local "Orthodox" churches, they are completely correct in their actions and that among they have a large number of perfect Christian believers.  And, in fact, they do not see that there is not a single perfect believer among them at a time when God is so worthy and eager to distribute the treasure of his grace to the holy True Orthodox Church, thanks to his only begotten Son, who became man. 
  These "Orthodox" do not see that all their local "Orthodox" churches have fallen into the pernicious heresy of Ecumenism and that as such they have fallen away from the holy True Orthodox Church and therefore from the holy and true faith of Christ. Agreeing to the pernicious heresy of Ecumenism, which promotes the evil and completely pernicious Satanic doctrine that salvation is possible in all religious confessions, these "churches" have become synagogues of Satan. It is paradoxical that these heretical "Orthodox" churches, which operate in the Motherland and cause immeasurable damage both spiritually and materially, are mostly legal, i.e. recognized by the competent institutions of the Republic of Croatia, while there is one illegal one, i.e. .unrecognized by the relevant institutions, which does not prevent it from operating as such in the territory of the Republic of Croatia, also causing immeasurable damage to those who fall into its fatal heretical trap. These legal ones include: the Macedonian "Orthodox" Church, the Bulgarian "Orthodox" Church, the Serbian "Orthodox" Church, the Montenegrin "Orthodox" Church, while the so-called European "Orthodox" Church with the so-called Archbishop Aleksandar, which is still unrecognized and therefore illegal on the territory of the Republic of Croatia, trying to register under the name Croatian "Orthodox" church, which it has neither state nor church right to do. 
  Having become heretics, you and such "orthodox" are no longer  the salt of the earth  or  the light of the world . They do not see and do not know that as such, i.e. as evil seducers, they will all be condemned and go to Hell. This great calamity awaits them because, as heretics and servants of Satan, they have no love for God  and their neighbor, and therefore with complete indifference they follow pernicious darkness, they love vanity and arrogance, they long for the rotten riches of this transitory world, and they all run after sensual and deceptive pleasures that blind their reason and they conceal it with the dense darkness of ignorance in which they no longer recognize the light of the secret of true Christian salvation, to distinguish good from evil, and to penetrate the truth and doctrine of the Gospel. In their arrogance, disastrous spiritual indifference and believing Christian ignorance and satanic heretical delusion, they completely forgot about true repentance and confession, the fruits of the Holy Liturgy, the struggle with passions and the vigilance of the mind with the constant invocation of the name of Jesus, i.e. the Jesus prayer.  They do not follow the Lord's command:  Seek first  the Kingdom of God and His righteousness, and all the  rest will be  added to you  (Mt 6:33), and therefore they are on the way to eternal destruction and suffering terrible and severe torments in Hell! 
  This pernicious state of the "Orthodox" continues, and those true Orthodox Christians in the Motherland who, with the help and grace of God, will see this and gain true love for God and neighbor will be inconsolable in their pain and crying over so much human misfortune and pernicious waste from God.

ponedjeljak, 16. rujna 2024.

In staying vigilante (keeping) the state of mind and the prayer of Jesus - St.Isthius ,elder of Jerusalem Patriachty

THE FIRST HUNDRED LESSONS

1. Alertness (guarding, attention, or sobriety) of the mind is a spiritual art. If he does it long and with constant diligence, man, with God's help, will be completely freed from passionate thoughts, words and evil deeds. To those who pass through it in this way, it gives a faithful knowledge of the incomprehensible God, as far as it is possible for us, as well as the secret resolution of God's hidden mysteries. 

By the vigilance of the mind, every commandment of the Old and New Testaments is fulfilled, and it gives all the treasures of the life to come. Alertness of mind is purity of heart, which, because of its greatness and its beauty of high value, or more precisely, because of our carelessness and negligence, is now very rare among monks. But it is precisely this that the Lord magnifies and calls beatitude: Blessed is pure in heart, because he will see God (Mt 5:8).

Obzirom da je takva, budnost uma se zadobiva po vrlo visokoj cijeni. Ukoliko postojano boravi u čovjeku, ona za njega postaje vođa puta u pravi i Bogu ugodni život. Ona je i ljestvica za sagledavanje. Ona nas uči kako da upravljamo pokretima trodijelne duše tj. s tri snage duše: misaonom ili razumnom, voljnom ili razdražujućom i željnom ili osjećajnom (požudnom), i kako da brižno čuvamo osjećaje. Budnost uma u svome sudioniku svakodnevno umnožava četiri osnovne kreposti: mudrost, hrabrost, uzdržljivost (neporočnost ili čednost) i pravednost.

2. Pokazujući koliko je ova krepost neporočna, čista, sveobuhvatna i djelotvorna, i učeći nas kako treba da je započnemo i obavljamo, veliki zakonodavac Mojsije, ili prije Duh Sveti govori: Pazi na sebe da u srcu tvome ne bude tajna riječ bezakonja (Pnz 15,9). Tajnom riječi on naziva misaonu izobrazbu neke grešne i Bogu neugodne stvari. To sveti Oci nazivaju prilogom koji u srce ubacuje đavao. Po njegovom pojavljivanju u umu slijede naše misli i s njim strasno razgovaraju.

3. Budnost uma je put svakoj kreposti i zapovijedi Božjoj. Ona se još naziva tišinom i mirom srca i isto je što i čuvanje srca koje se drži slobodno od maštanja.

4. Čovjek koji se rodi slijep ne vidi sunčevu svjetlost, dok onaj koji ne živi u budnosti uma ne vidi svjetlost obilne milosti koja silazi s visine. On se neće osloboditi od grešnih i Bogu mrskih djela, riječi i misli. Po svome odlasku, odnosno smrti, on neće slobodno proći pored knezova pakla u zraku, tj. kroz zračne postaje ili mitarstva.

5. Pažnja ili budnost je stalna tišina i mir srca u odnosu na sve vrste misli. Srce u miru i tišini (bezbrižnosti) uvijek, neprekidno tj. stalno diše jedinim Kristom Isusom, Sinom Božjim i Bogom, Njega priziva, s Njim se hrabro bori protiv neprijatelja, i Njemu, koji ima vlast da otpušta grijehe ispovijeda svoje grijehe. Takva duša prizivanjem često obuhvaća Krista, jedinog znalca tajni srca. Ona se na svaki način brine da od ljudi sakrije svoju slast i svoj unutrašnji podvig da lukavi neprijatelj nekako ne nađe načina da u nju unese zlo i uništi njeno dobro djelovanje.

6. Budnost uma je neustrašivo smještanje i stajanje misli uma na vratima srca. Tu ona lako primijeti kako joj se prikradaju strane misli, tj. kradljivci i čuje što govore i što čine te ubojice. Također, ona razaznaje kakve izobrazbe ili prikazivanja izazivaju demoni, pokušavajući da je uvuku u maštanje i da je prevare. Ukoliko se budemo trudili na ovom djelu, steći ćemo potrebno iskustvo u misaonoj borbi.

7. Učestalost obazrive pažnje u umu čovjeka koji se brine da zagradi izvor loših misli i djela obično rađa dvostruki strah: s jedne strane od ostavljenosti Bogom, a s druge od učenog dopuštenja izvanjskih iskušenja. Naime, Bog ponekad ostavlja čovjeka i šalje neočekivana iskušenja radi ispravljanja života, posebno onima koji su okusili slast spokoja od tog dobra tj. pažnje i budnosti uma, i postali nemarni. Od te učestalosti u nama se rađa navika, a od nje određena prirodna neprekidnost budnosti uma. Opet, od nje se malo po malo, rađa spoznaja borbe, koju slijedi stalna Isusova molitva, i slatka tišina i mir uma bez maštanja, te neko divno stanje koje proizlazi od sjedinjenja s Isusom.

8. Um koji stoji i priziva Krista protiv neprijatelja i koji se Kristu priklanja radi pomoći sliči na životinju koja je okružena mnoštvom pasa kojima se hrabro suprotstavlja iz svog skrovišta. Izdaleka misaono providjevši zamke misaonih neprijatelja, on se stalno moli mirotvorcu Isusu i ostaje neranjiv.

9. Ukoliko umiješ, i ukoliko ti je dano da izjutra staneš pred Gospodinai ne samo da te On gleda, nego da i ti gledaš (Ps 5,4), razumjet ćeš o čemu govorim. A, ako ne razumiješ drži se budnosti uma, pa ćeš razumjeti.

10. Sustav mora je mnoštvo voda. Sustav i uporište budnosti uma, hrabrosti, mira i tišine (bezbrižnosti) duše, kao i bezdan divnih i neizrecivih sagledavanja i razumne poniznosti, ispravnosti i ljubavi je krajnja budnost uma i stalna, puna truda (napora) molitva Isusu Kristu, praćena uzdasima ali bez misli, malodušja i tjeskobe.

11. Gospodin je rekao: Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine, ući u Kraljevstvo nebesko; već koji tvori volju Oca moga koji je na nebesima (Mt 7,21). A, volja Njegovog Oca je: Koji ljubite Gospodina, mrzite zlo (Ps 96,10). Dakle, pri molitvi Isusu Kristu zamrzimo zle misli i volja Božja će biti izvršena.

12. Utjelovivši se, naš Gospodin i Bog je predložio izgled svake kreposti radi primjera ljudskom rodu i opozivanja drevnog pada, ispisujući sav kreposni život svoj u tijelu. Pokazujući jedan od puno dobrih primjera, On je po krštenju otišao u pustinju i stupio u misaonu borbu s đavlom koji mu je pristupio kao običnom čovjeku. Načinom na koji ga je pobijedio, tj. poniznošću, postom, molitvom i budnim umom kojeg se držao, iako, kao Bog i Bog bogova, za njim nije imao potrebu, On je i nas, nekorisne sluge, naučio kako da se ispravno borimo protiv duhova zla.

13. Neću biti lijen da ti neukrašenom i nekićenom riječju izložim, po meni, sve načine budnosti uma koji, malo po malo, mogu očistiti um od strasnih misli. Jer, ja ne smatram razumnim da se u ovoj pouci, kao inače u povijestima o izvanjskim ratovima, korisni sadržaj sakrije kićenim riječima, osobito pošto se piše za obične ljude. Reći ću ti apostolovim riječima: A ti, dijete Timoteju, pazi na čitanje (1 Tim 4,13).

14. I tako, jedan način budnosti uma je budno paziti na maštanje ili prilog. Jer, bez maštanja Sotona ne može da priprema misli, niti da ih predstavlja umu da ga obmani.

15. Drugi način je imati srce uvijek u dubokoj tišini i miru (bezbrižno) u odnosu na svaku misao i u molitvi.

16. I, opet, drugi način je stalno u poniznosti prizivati u pomoć Gospodina Isusa Krista.

17. I, opet, drugi način je u duši imati stalno sjećanje na smrtni čas.

18. Ljubljeni, sve ove djelatnosti slično vratarima brane ulaz lošim mislima. O tome da uvijek treba gledati na nebo, zanimajući um sagledavanjem nebeskih stvari, ni u što ne računajući zemlju i sve zemaljsko, što je također, jedan od snažnih načina budnosti uma, ja ću uz pomoć Boga koji daje riječ, detaljnije pogovoriti na drugom mjestu.

19. Ukoliko presiječemo uzroke strasti tj. povode koji ih bude, i uhvatimo se duhovnih djela samo na kratko vrijeme, ali nam bavljenje njima ne postane jedino zanimanje za cijeli život, opet ćemo se lako vratiti tjelesnim strastima. I, od toga dobrog podviga nećemo imati nikakve koristi, osim što će nam se um samo još više potamniti i što ćemo još dublje potonuti u materijalno, tj. tjelesno.

20. Onaj koji čini podvig u svojoj unutrašnjosti, svakog trena treba da posjeduje četiri djelovanja: poniznostkrajnju pažnjuprotivljenje mislima i molitvuPoniznost treba da ima, budući da se bori protiv oholih demona, a njemu je uvijek pri srcu potrebna pomoć Kristova, koji mrzi ohole (Izr 3,34); pažnju, jer srce treba da mu je slobodno od svake misli, pa čak i one koja izgleda dobra; protivljenje mislima, jer sa srdžbom treba da se suprotstavi lukavome demonu čim oštrim umom prepozna da mu prilazi, kao što je rečeno: I odgovorit ću onima koji me vrijeđaju. Zar se moja duša neće povinovati Gospodinu (Ps 119,42; 62,1); molitvu, jer poslije protivljenja treba iz dubine srca neizrecivim uzdasima da zavapi Kristu. Tada će sam nositelj podviga vidjeti kako se obožavanim imenom Isusovim razbija neprijatelj i njegova maštanja, slično prahu ili dimu pred vjetrom.

21. Onaj koji nije stekao molitvu čistu od misli, nema oružje za bitku. To oružje je molitva koja stalno djeluje u najskrivenijem mjestu duše. Prizivanjem Gospodina Isusa Krista ona nevidljivo bičuje i spaljuje neprijatelja koji skriveno napada.

22. Ti treba da oštrim, opreznim i napregnutim pogledom uma gledaš unutra da saznaš tko ulazi. Čim raspoznaš o kome se radi, protivljenjem satri glavu zmiji, i istovremeno s uzdisanjem zavapi Kristu. Tako ćeš iskusiti nevidljivu Božju zaštitu. Također, tada ćeš jasno uvidjeti ispravnost srca, tj. djeluje li ispravno, ili u čemu se sastoji ispravno djelovanje srca.

23. Onaj koji stoji pred ogledalom i gleda u njega, stojeći s drugima, vidi kako izgleda njegovo lice kao i lica onih koji stoje pokraj njega. Tako i onaj koji sa svom pažnjom promatra svoje srce u njemu vidi svoje vlastito stanje, kao i tamna lica misaonih crnaca tj. demona.

24. Um sam od sebe ne može pobijediti demonska maštanja. Neka se i ne usuđuje na tako nešto bilo kad! Jer, kao lukavi, naši neprijatelji se pretvaraju da su pobijeđeni, pokušavajući da borca obore s druge strane putem sujete. Međutim, pri prizivanju Isusovog imena oni neće izdržati ni minutu u spremanju zamki protiv tebe.

25. Pazi da ne maštaš puno o sebi niti da izmišljaš svoje načine borbe kao nekad drevni Izrael, inače ćeš biti predan u ruke misaonim neprijateljima. Jer, Izrael je, obzirom da ga je Bog bio izbavio od Egipćana, izmislio sebi svog pomoćnika tj. izlivenog idola.

26. Pod izlivenim idolom treba razumjeti naš slabi razum. Sve dok protiv zlih duhova priziva Isusa Krista, on ih lako tjera, a čim nerazumno počne da se uzda u sebe, pada i razbija se. Evo što ispovijeda onaj koji se uzda u Gospodina: Gospodin je krepost moja i zaštitnik moj: u Njega se uzda srce moje, i on mi pomože. I tko ćeosim Gospodina, ustati za mene nasuprot zlima? Ili tko će stati za mene nasuprot onima koji čine bezakonjatj. na bezbrojne misli? Onaj tko se uzda u sebe, a ne u Boga, past će strašnim padom.

27. Ljubljeni, neka ti ukoliko hoćeš dolično da vodiš borbu, kao primjer načina i oblika tišine i mira (bezbrižnosti) srca posluži mala životinja pauk. On hvata i ubija male muhe. I ti kao i on koji sjedi u svojoj mreži, nepovjerljivo bdij u svojoj duši i ne prestaj da ubijaš babilonsku djecu, budući da će te za takvo odstranjenje misli Duh Sveti preko Davida nazvati blaženim.

28. Kao što se Crveno more ne može vidjeti među zvijezdama na nebeskom svodu, i kao što čovjek koji ide po zemlji ne može da ne diše ovim zrakom, tako ni mi ne možemo očistiti svoje srce od strasnih misli i iz njega istjerati misaone neprijatelje bez čestog prizivanja imena Isusa Krista.

29. Ukoliko s poniznim umovanjem, sjećanjem na smrt, ukorom samog sebe, protivljenjem mislima i prizivanjem Isusa Krista uvijek budeš boravio u svome srcu, svakodnevno budnim umom prolazeći misaoni i uski, ali i radosni i slatki put, dospjet ćeš do svetih sagledavanja i Krist će te prosvijetliti spoznajom dubokih tajni, budući da su u Njemu skrivena sva blaga premudrosti i znanja (Kol 2,3), i da u Njemu živi sva punoća Božja tjelesno (Kol 2,9). Jer, u Kristu Isusu ćeš osjetiti da je u tvoju dušu sišao Duh Sveti. Prosvijetlivši se Njime, um čovjeka otkrivenim licem odražava slavu Gospodinovu (2 Kor 2,18). Jer, apostol Pavao govori da nitko ne može rećiIsus je Gospodin, osim Duhom Svetim (1 Kor 12,3) koji onoga koji ga moli tajno utvrđuje u istini o Njemu.

30. Oni koji vole pouku treba da znaju da zli demoni često utišavaju duhovnu borbu i skrivaju je od nas, znajući koliko je ona ponekad korisna za nas, koliko nas uvodi u mudrost i koliko uznosi Bogu. Pri tome, oni imaju namjeru da, pošto zaboravimo na opasnost s njihove strane i postanemo bezbrižni, iznenada zarobe naš um kroz maštanja, te da nas opet načine nemarnim i nepažljivim u srcu. Jer, oni imaju samo jedan cilj i njih zaokuplja samo jedan podvig da našem srcu nikako ne daju da bude pažljivo, budući da znaju kakvo bogatstvo duša tom budnošću stječe. Stoga, mi za vrijeme zatišja treba posebno da se sjećamo Gospodina našeg Isusa Krista i da se uranjamo u duhovna sagledavanja. Tada će borba opet navaliti na um. Jedino, mi sve treba da činimo po savjetu samog Gospodina i s velikom poniznošću.

31. Živeći u samostanu treba da se rado i s velikom spremnošću odričemo svake svoje volje pred nadstojnikom i da, uz Božju pomoć, budemo neka vrsta dragovoljaca bez svoje volje. Pri tome, na svaki način treba da se potrudimo da se ne smućujemo razdražljivošću i da ne dopustimo nerazumne i neprirodne izljeve srdžbe. U suprotnom ćemo u vrijeme borbe biti bez smjelosti tj. lišeni hrabrosti. Jer, naša volja se, ukoliko je sami dragovoljno ne odsijecamo, obično rasrdi protiv onih koji pokušavaju da je odsijeku prisilno tj. bez naše suglasnosti. Srdžba koja se tad podiže, zlobno lajući, uništava spoznaju borbe tj. umijeća njenog vođenja koje se s velikim trudom steklo. Srdžba je obično rušilac. Ako se podigne protiv demonskih misli, srdžba ih razbija i iskorjenjuje, a ako uskipi protiv ljudi, iskorjenjuje naše dobre misli o njima. Na taj način, srdžba je rušilac svih vrsta misli, bilo loših, bilo ispravnih. Ona nam je dana od Boga kao štit i kao luk. I ona ostaje to sve dok se ne ukloni od svoje bitnosti ili svrhe. A, ukoliko počne da djeluje nesuglasno sa svojom svrhom, ona postaje razorna. Imao sam priliku vidjeti da pas, koji se nekad smjelo borio s vucima, napada i trga ovce.

32. Od drskosti tj. od nepažljive pretjerane smjelosti u općenju s drugima treba bježati kao od zmijskog otrova, i od pojedinačnih razgovora kao od zmija i poroda otrovnica. Jer, oni vrlo brzo mogu dovesti do potpunog zaborava na unutrašnju borbu i dušu svesti dolje s radosne visine koja se stječe čistoćom srca. Prokletstva dostojan zli zaborav se, kao voda vatri, protivi pažnji. On mu se svakog trena pokazuje kao snažan protivnik. Od zlog zaborava padamo u nemarnost, od nemara u zanemarivanje poredaka duhovnog života, u malodušje i u neumjesnu pohotu. Tako se opet vraćamo na ono staro, kao pas na svoju bljuvotinu (2 Pt 2,22). Klonimo se te vrste smjelosti kao smrtonosnog otrova, a zao poriv zaborava liječimo strogim čuvanjem uma i stalnim prizivanjem Gospodina našeg Isusa Krista. Jer, bez Njega ne možemo činiti ništa (Iv 15,5).

33. Nije uobičajeno, niti je moguće družiti se s zmijom i nositi je u grudima svojim. Isto tako je nemoguće maziti svoje tijelo, voljeti ga i ugađati mu preko mjere ili preko potrebnog, i ujedno se brinuti o nebeskoj kreposti. Jer, zmija se po prirodi svojoj neće moći uzdržati da ne ugrize onoga tko ju je prigrlio, i tijelo se neće uzdržati da pokretima pohotne slasti ne oskrnavi onoga koji mu ugađa. Kad pogriješi u nečemu, tijelo treba strogo kazniti kao odbjeglog roba, da zna da nad njim postoji gospodar tj. um, spreman da ga kazni, da zna da ne traži opijanje pohotom kao vinom u gostionici, i da, kao noćna sluškinja tj. tijelo, zna svoju ne truležnu gospodaricu tj. dušu. Do same smrti ne vjeruj svome tijelu. Apostol Pavao govori: Tjelesna želja je neprijateljstvo Bogu, jer se ne pokorava zakonu Božjem (Rim 8,7). Jer tijelo želi protiv duha (Gal 5,17). A, koji su po tijelu ne mogu ugoditi Bogu. A, vi niste po tijelu nego po Duhu (Rim 8,8-9).

34. Djelo razboritosti je da voljnu ili razdražujuću snagu duše uvijek podižemo na sukob u unutrašnjoj borbi i na ukor samog sebe; djelo mudrosti je da našu razumnu ili misaonu snagu duše podstičemo na napregnutu (oštru) i neprekidnu budnost uma; djelo hrabrosti je da željnu (osjećajnu ili požudnu) snagu duše upravljamo kreposti i Bogu; a djelo pravednosti je da upravljamo s pet čula i da ih uzdržavamo da ne oskvrnu našeg unutrašnjeg čovjeka, tj. srce, ni izvanjskog, tj. tijelo.

35. Ljepota je Njegova na Izraelutj. na umu koji, koliko je moguće, gleda ljepotu samog Boga, i snaga je Njegova na oblacima (Iz 67,35), tj. na svjetlosnim dušama koje izjutra upiru svoj pogled u Onoga koji sjedi s desne strane Oca, i koji ih čini milim i osvjetljava kao što sunce osvjetljava čiste oblake.

36. Jedan grešnik kvari puno dobraveli Sveto Pismo (Sir 9,18). I, um koji griješi kvari sve ono što je spomenuto malo prije tj. nebesko piće i hranu.

37. Mi nismo jači od Samsona, ni mudriji od Salomona, ni razumniji od blaženog Davida, niti volimo Boga više od apostola Petra. Stoga ne treba da se uzdamo u sebe. Jer, Sveto Pismo kaže da će onaj koji se uzda u sebe pasti strašnim padom.

38. Naučimo se od Krista poniznosti uma, od Davida smjernosti, od Petra plaču za padove, ali nemojmo očajavati kao Samson, Juda i premudri Salomon.

39. Đavao kao lav ričući ide sa svojom vojskom i traži koga da pojede (1 Pt 5,8). Stoga kod nas nikada ne treba da prestane pažnja srca, budnost uma, suprotstavljanje mislima i molitva Kristu Isusu, Bogu našem. Jer, boljeg pomoćnika od Isusa nećeš naći u cijelom svom životu. Jedino je On Gospodin i kao Bog poznaje demonska lukavstva, spletke i obmane.

40. Dakle, neka se duša smjelo uzda u Krista i neka ga priziva. Neprijatelja neka se uopće ne straši, budući da se ne bori sama, nego sa strašnim Kraljem Isusom Kristom, tvorcem svega što postoji, bestjelesnog i tjelesnog, vidljivog i nevidljivog.

41. Što kiša duže pada, to više smekšava zemlju. Tako i često, bez misli prizivano sveto ime Kristovo sve više smekšava zemlju srca našeg, puneći ga radošću i veseljem.

42. Neiskusni bi trebali da znaju da smo tjelesni i da puzimo po zemlji i tijelom i umovanjem, te da svoje neprijatelje, koji su bestjelesni i nevidljivi, zlonamjerni i mudri na zlo, brzi i laki, iskusni u borbi koju vode od Adama do sada, ne možemo drukčije pobijediti osim kroz stalnu budnost uma i prizivanje Isusa Krista, našeg Boga i tvorca. Za neiskusne će Isusova molitva biti pobuda i rukovodstvo za iskustvo i spoznaju dobra. A, za iskusne najbolji nastavnik u dobru je djelovanje, ispitivanje djelom i kušanje dobra.

43. Vidjevši nekog da izvodi određene vještine, malo i nevino dijete pokazuje znatiželju, i po svojoj naivnosti, ide za izvoditeljem vještine. Tako se i duša naša, koju je blagi Gospodin naš stvorio kao prostu i blagu, naslađuje prilozima mašte od đavla i obmanjuje se njima. Ona im, zlobnim, trči u susret kao što golubica trči onome koji postavlja zamke za njene mlade, te svoje misli miješa s maštanjima. Ukoliko se radi o licu lijepe žene ili o nečem drugom što zapovijedi Kristove potpuno zabranjuju, ona se dovija kako da u djelo sprovede ono što joj je ponudila ljepota koja joj je predočena. Došavši, potom, do suglasnosti s mišlju, ona već posredstvom tijela privodi u djelo bezakonje koje joj se predstavilo u misli, na svoju osudu.

44. Takva je podmuklost lukavog i takvim strijelama on truje svaki plijen. Stoga, prije nego što um zadobije veliko iskustvo u borbi, nije bezopasno puštati da misli ulaze u naše srce, naročito u početku, dok duša još suosjeća s demonskim prilozima, naslađuje se njima i rado ide za njima. Njih treba odsijecati čim se primijete i u trenutku kada se pojave i približe. Pošto se, dugo vrijeme provodeći u divnom djelu, nauči podvigu, um će već sve raspoznavati i steći naviku u borbi tako da će točno prepoznavati misli, te će, kao što govori prorok, biti u stanju da lako lovi male lisice (Pj 2,15). Tada će on već iskusno moći da ih pusti da uđu unutra, te da se, uz pomoć Krista, s njima sukobi, da ih razotkrije i izbaci napolje.

45. Kao što jednim istim kanalom ne mogu da prolaze zajedno vatra i voda, tako ni grijeh ne može da uđe u srce, dok prethodno ne pokuca na vrata srca maštanjem lukavog priloga.

46. Najprije se javlja prilog, zatim dolazi do spajanja u kome se naše misli miješaju s mislima lukavih demona, onda dolazi do slaganja u kojem se obje vrste misli slažu na zlo i rješavaju kako da ga izvedu, i na kraju dolazi do čulnog djela ili grijeha. Međutim, ako je um budan, ako pazi na sebe, te ako posredstvom protivljenja i prizivanja Gospodina Isusa progoni prilog od samog njegovog pojavljivanja, ništa se od onog što obično slijedi za njim neće dogoditi. Jer, kao bestjelesan, lukavi demon može da obmanjuje duše samo preko maštanja i misli. O prilozima prorok David govori: Izjutra ubijam sve što je grešno na zemlji (Ps 100,8), dok o slaganju veliki Mojsije govori: Nemoj se miješati s njima (Izl 23,32).

47. Um s umom nevidljivo vodi borbu tj. demonski um s našim umom. Stoga, svakog trenutka iz dubine duše treba prizivati Gospodina Isusa da otjera demonski um, i da nam, kao ljubitelj čovjeka, daruje pobjedu.

48. Neka ti kao obrazac tišine i mira (bezbrižnosti) srca posluži onaj koji u rukama drži ogledalo i pažljivo gleda u njega. Kad budeš počeo da ga oponašaš uvidjet ćeš da se misaono u tvome srcu prikazuje i dobro i zlo.

49. Uvijek pazi da uopće nemaš nikakvu misao u srcu, ni neprikladnu, ni dobronamjernu, da lakše razaznaješ tuđince, odnosno prvorođene egipatske sinove tj. priloge.

50. Kako je blaga, ugodna, svijetla, dobra i vedra krepost budnosti uma Kriste Bože, koju ti upravljaš i koju ljudski um s velikom poniznošću odlučno prolazi! Jer, ona do mora i dubine sagledavanja rasprostire svoje grane, i do rijeka slatkih božanskih tajni svoje izdanke (Ps 79,12). Ona um osvježava kojeg od davnina spaljuje nečasnost slanosti lukavih demonskih pomisli i bijesnog mudrovanja tijela, u kojem je smrt.

51. Budnost uma je slična Jakovljevoj ljestvici na čijem vrhu sjedi Bog i po kojoj idu anđeli. Ona iz nas uklanja svako zlo, odsijeca puno-pričljivost, ogovaranje, klevete i sav spisak čulnih strasti, ne želeći da se ni na kratko vrijeme liši vlastite slasti.

52. Braćo moja, stoga je posve marljivo prođimo. Čistom mišlju u Kristu Isusu se uzdižući u viđenjima, držimo se i gledanja svojih sagrješenja i ranijeg života da bi, skrušenošću i ponizujući se sjećanjem na svoje grijehe, u svojoj misaonoj borbi imali stalnu pomoć Isusa Krista, Boga našeg. Jer, čim se uslijed oholosti, sujete ili samoljublja lišimo Isusove pomoći, mi se ujedno lišavamo i čistoće srca putem koje Bog čovjeku omogućava spoznaju Boga, kao što je obećano (Mt 5,8), budući da je prvo uzrok drugoga.

53. Um koji se brine o svom skrivenom djelovanju i koji se stalno upražnjava u čuvanju sebe od onog što ga susreće, pored drugih blaga stječe i osobinu da njegovih pet tjelesnih čula više nisu pomoćnici grešnih iskušenja koja dolaze izvana. Pazeći stalno na svoju krepost, tj. na budnost uma i uvijek želeći da se sladi dobrim mislima, on ne dopušta da ga potkradaju pet čula putem materijalnih i sujetnih misli koje preko njih dolaze. A, znajući kakve obmane preko njih dolaze, on ih snažnim naporom kroti iznutra.

54. Boravi u pažnji uma i nećeš biti pretovaren iskušenjima. A, ako, odstupiš od nje, trpi ono što naiđe.

55. Kao što je za one koji su izgubili apetit i koji osjećaju odvratnost prema hrani koristan gorki pelin, tako je za ljude zle ćudi korisno da pate od zla.

56. Ako nećeš da patiš od zla, nemoj činiti zlo, budući da prvo ne odstupno ide za drugim. Što tko sije, to će i požnjeti. Kad dragovoljno sijući zlo i protiv svoje volje žanjemo, treba da se divimo Božjem pravosuđu i pravednosti.

57. Um zasljepljuju tri strasti: srebroljublje, sujeta (slavoljublje) i slastoljublje.

58. Te tri strasti su utjecale da otupe znanje i vjera, tj. učitelji naše prirode.

59. Kroz te tri strasti u ljudima su se ukorijenili bijes, srdžba, borbe i ubojstva i čitav niz drugih strasti.

60. Onaj tko ne zna istinu, ne može istinski ni vjerovati, budući da znanje po prirodi prethodi vjeri. Ono što je rečeno u Pismu, rečeno je ne samo da mi znamo, nego i da tvorimo.

61. Započnimo s djelovanjem. Postupno idući naprijed, mi ćemo naći da nada u Boga, tvrda vjera, unutrašnja spoznaja, izbavljenje od iskušenja, milosni darovi, ispovijedanje iz srca i obilne suze vjernima dolaze od molitve. I, ne samo to, nego i trpljenje nailazećih nevolja, i iskreno praštanje bližnjemu, i razumijevanje duhovnog zakona, i nailazak Svetoga Duha, i primanje duhovnih skrivnica i svega što je Bog obećao onima koji vjeruju i u ovome i u budućem životu. Jednom riječju, duša ne može biti lice Božje bez milosti Božje i vjere čovjeka koji s dubokom poniznošću i nerasijanom molitvom boravi u srcu.

62. Mi smo iz iskustva primili veliko blago, tj. da stalno prizivamo Gospodina Isusa protiv misaonih neprijatelja da očistimo srce. I pogledaj kako je ono što ti govorim iz iskustva suglasno sa svjedočanstvom Pisma koje govori: Pripremi se Izraele, da prizivaš Gospodina Boga svoga (Amos 4,12). I, apostol Pavao također veli: Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17). I Gospodin nas upozorava: Bez mene ne možete činiti ništa. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogi plod. Tko u meni ne ostane, izbacit će se napolje kao loza, i osušit će se (Iv 15,5-6). Molitva je veliko blago koje u sebi sadrži sva blaga, budući da čisti srce u kojemu vjerujući vide Boga.

63. Riznica poniznosti uma je nešto vrlo visoko i Bogu ugodno, i ima snagu da istrijebi svako zlo i sve što Bog ne voli. Stoga se poniznost vrlo teško stječe. U mnogim ljudima ćeš naći pojedinačna djela mnogih kreposti, dok je miomiris poniznosti teško susresti. Da se stekne ta riznica, potreban je veliki trud i nastojanje. Sveto Pismo đavla naziva nečistim stoga što je od samog početka odbacio blagu riznicu poniznosti uma i zavolio oholost. Samo zbog toga se on uvijek u Pismu naziva nečistim duhom. Jer, kakvu bi tjelesnu nečistoću moglo učiniti potpuno nematerijalno, bestjelesno i bez udova biće da se nazove nečistim? Jasno je da je samo zbog oholosti nazvan nečistim, i da je od čistog i svijetlog anđela postao nečist. Nečist je pred Bogom svatko tko se nadima (Izr 16,5). Po Svetom Pismu prvi grijeh je oholost (Sir 10,15). Faraon je kao ohol govorio: Ne znam tvoga Boga i neću pustiti Izraela (Izl 5,2).

64. Mnoga djelovanja uma mogu nam pomoći da steknemo blagi dar poniznosti uma, samo ako nismo nemarni za svoje spasenje: sjećanje na grijehe riječju, djelom i mišlju, te misaono razmatranje. I neprekidno razmišljanje o krepostima drugih raspolaže istinskoj poniznosti. Vidjevši na taj način svoju bijedu i koliko daleko stoji od drugih, čovjek prirodno počinje da sebe smatra zemljom i pepelom, čak ne čovjekom nego nekim psom, budući da u svemu zaostaje za svim razumnim tvarima i budući da je oskudniji i ubogiji od svih.

65. Usta Kristova, stup Crkve, veliki otac naš Bazilije Veliki govori: ''Velika pomoć u izbjegavanju grijeha i udaljavanju od svakodnevnog padanja u isti grijeh predstavlja večernje podvrgavanje samoga sebe sudu savjesti kojim se utvrđuje u čemu se sagriješilo, i u čemu se pravilno postupilo. Tako je postupao Job u odnosu na sebe i na svoju djecu.'' To svakodnevno razgledavanje obasjava ono što se u nama događa svakog trena.

66. Netko drugi od onih koji su mudri u Božjim stvarima je govorio: ''Začetak ploda je cvijet, a početak djelatnog života je uzdržavanje.'' Dakle, držimo se uzdržavanja i to s mjerom, kako uče Oci. Cijeli dan prođimo u čuvanju uma. Čineći tako i prisiljavajući sebe mi ćemo, uz Božju pomoć, u sebi ugasiti i smanjiti zlo. Jer, prisiljavanjem sebe stječe se kreposni život za koji se dobiva Kraljevstvo nebesko.

67. Bestrašće i poniznost vode spoznaji. Bez njih nitko neće vidjeti Gospodina.

68. Onaj koji stalno boravi u svojoj unutrašnjosti održava neporočnost, i pri tome sagledava, svjedoči i moli se. To je ono o čemu apostol Pavao govori: Po duhu idite, i pohotu tjelesnu nećete činiti (Gal 5,16).

69. Onaj koji ne umije da ide duhovnim putem neće se pobrinuti o strasnim mislima tj. neće ih tjerati od sebe, već će stalno biti zauzet samo tijelom. On ugađa trbuhu, pada u raspusnost, tuguje, srdi se, zlopamti i kroz sve to pomračuje um, ili se pak, upušta u prekomjerne podvige i rastroji srce.

70. Onaj koji se odrekao od svjetskog, tj. od žene, imanja i ostalog, samo je izvanjskog čovjeka načinio redovnikom, a ne i unutrašnjeg. Onaj koji se odrekao strasnih misli o svemu tome, načinio je redovnikom i unutrašnjeg čovjeka, tj. um. I to je istinski redovnik. Izvanjskog čovjeka je lako načiniti redovnikom, ali je veliki trud načiniti redovnikom unutrašnjeg čovjeka.

71. Tko je taj koji se u ovome rodu potpuno oslobodio od strasnih misli i koji se udostojao stalne, čiste i nematerijalne tj. duhovne molitve, a što i je odlična crta unutrašnjeg čovjeka.

72. Puno se strasti krije u našim dušama. Međutim, one se pojavljuju tek kad se pred očima pokaže njihov uzrok.

73. Nemoj se zanimati samo tjelesnim obučavanjem. Naprotiv, odredivši za tijelo podvig po snazi, sav um obrati na unutrašnjost: Jer tjelesno vježbanje za malo je korisno, a pobožnost je korisna u svemu (1 Tim 4,8).

74. Pri mirovanju strasti, do čega je došlo ili uklanjanjem njihovih uzroka, ili uslijed lukavog odstupanja demona, rađa se oholost.

75. Poniznost i podnošenje zla, tj. podvižnička tjelesna lišavanja, čovjeka oslobađaju od svakog grijeha. Poniznost odsijeca duševne, a podnošenje zla tjelesne strasti. Stoga Gospodin govori: Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti (Mt 5,8). Oni će vidjeti i Njega samog i blaga koja se u Njemu nalaze ukoliko ljubavlju i uzdržavanjem očiste sebe. I, oni će vidjeti utoliko više, ukoliko više budu sebe očistili.

76. Osmatračnica uzroka svake kreposti je čuvanje uma, kao što je nekad Davidov stražar označavao obrezanje srca (2 Kralj 18,24).

77. Kad čulima gledamo štetno, ranjavamo se. Isto tako bude i s umom.

78. Cijela biljka se suši kad joj se povrijedi korijen. Isto shvati i o ljudskom srcu. Stoga treba stalno da pazimo, budući da grabljivci ne spavaju.

79. U želji da pokaže da je svaka zapovijed obavezna i da je postati sin dar koji je ljudima osigurao svojom krvlju, Gospodin govori: Kad izvršite sve što vam je zapovjeđeno, govorite: 'Mi smo nepotrebne sluge, jer smo učinili što smo bili dužni učiniti' (Lk 17,10). Stoga, Kraljevstvo nebesko nije nagrada za djela nego milostivi dar Gospodina pripremljen vjernim slugama. Sluga ne moli slobodu kao nagradu, a dobivši je on zahvaljuje kao dužnik, a ne dobivši je on je očekuje kao milost.

80. Krist je, po Pismu, umro za naše grijehe i slugama koji mu vjerno služe daje slobodu, budući da govori: Dobro, slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti; uđi u radost gospodara svoga (Mt 25,21). Međutim, vjerni sluga nije onaj koji samo zna svoju dužnost, nego onaj koji poslušnošću pokazuje vjernost Kristu koji je dao zapovijed. Onaj koji poštuje svog gospodara izvršava ono što mu je zapovjeđeno. Kad pogriješi u nečemu ili kad ne posluša, kao kaznu on podnosi ono što se s njim dogodi. Budući znatiželjan, budi i požrtvovan (razumije se u izvršavanju zapovijedi), jer, golo znanje nadima čovjeka.

81. Neočekivana iskušenja nas po naumu (promislu) Božjem uče da budemo brižni i marljivi.

82. Kao što zvijezdi priliči svjetlost, tako čovjeku pobožnom i koji se straši Boga priliči siromaštvo i poniznost. Jer, Kristovi učenici treba da se raspoznaju i odlikuju baš poniznim umom i uniženim izgledom. O tome uvijek uzvikuju sva četiri Evanđelja. Onaj koji ne živi ponizno lišava se udjela s Onim koji je ponizio sebe do križa i smrti i koji je djelatni zakonodavac Božjih zapovijedi koje su obavezne za nas i koje je djelom i životom prikazao u Evanđelju.

83. Koji ste žedni, dođite na vodu, veli prorok (Iz 55,1). Koji ste god žedni Boga, idite u čistoći uma i srca. Uostalom, onaj koji njome uzlazi visoko treba pogled da obraća i na zemlju svoje beskorisnosti? Nitko nije viši od poniznog. Kao što je ondje gdje nema svjetlosti sve tamno i mračno, tako su i svi naši marljivi trudovi po Bogu uzaludni i besplodni ukoliko nemamo poniznost uma.

84. Glavno je u svemu što si čuo: Boga se boj, i zapovijedi Njegove drži (Prop 12,13), i misaono i tjelesno. Ako se misaono budeš primoravao da ih sačuvaš, rijetko ćeš imati potrebe da se čulno radi njih potrudiš. David veli: Zaželjeh činiti volju tvoju, Bože moj i zakon je tvoj meni u utrobi (Ps 39,9). Čovjek koji ne vrši volju Božju i zakon Njegov u svojoj utrobi, tj. u srcu, ni izvana ga neće moći lako izvršavati. Onaj koji nije budan umom i koji je ravnodušan kao da govori Bogu: Neću da vidim puteve tvoje (Job 21,14). Naravno, on to čini zbog lišenosti Božjeg prosvjetljenja. Za onog tko je dostojan tom prosvjetljenju zakon Božji nije samo uvjerenje u srcu, već i snaga da živi po volji Božjoj.

85. Sol daje ukus kruhu i svakoj hrani i meso dugo čuva od kvarenja. Isto to važi i za umno čuvanje misaonih slasti i čudesnog djelovanja u srcu. Jer, i ono na Božji način zaslađuje i unutarnjeg i izvanjskog čovjeka, progoni neugodan miris loših misli i omogućava da ostanemo postojani u dobru.

86. Od priloga ili podstreka dolazi mnoštvo misli, a od njih loše čulno djelo. Onaj tko s Isusom odmah gasi prvo, izbjegava i ostalo. On će se obogatiti slatkim Božjim viđenjem kojim će Boga vidjeti kao svuda prisutnog. On će pred Njim postaviti ogledalo uma i prosvjetljivati se Njime, kao što se prosvjetljuje čisto staklo postavljeno pred čulno sunce. Dostigavši posljednju granicu svojih želja, um će napokon počinuti od svakog drugog sagledavanja.

87. Svaka misao u srce ulazi preko prikazivanja nečeg čulnog, a čulno smeta umnom. Stoga Božja svjetlost počinje da obasjava um koji se ispraznio od svega i postao savršeno slijep izbjegavajući svaki izgled i lice. Jer, ta svjetlost se javlja tek u čistom umu, tj. pod uvjetom da osiromaši od svih misli.
88. Ukoliko više budeš pazio na svoj um, utoliko će tvoja molitva Isusu biti s većom čežnjom. I opet, ukoliko više budeš zanemarivao svoj um, utoliko ćeš se više udaljiti od Isusa. I, kao što prvo duboko prosvjetljuje zrak uma, tako ga drugo, tj. udaljavanje od budnosti uma i slatkog prizivanja Isusa, obično potpuno potamnjuje. Sasvim je prirodno da bude kao što smo rekli i drukčije ne bude. To ćeš saznati iz iskustva, kad probaš na djelu. Jer, krepost se, a osobito takvo svjetlonosno slatko djelovanje, obično izučava jedino iskustvom.

89. Stalno prizivanje Isusa, praćeno toplom čežnjom punom slasti i radosti čini da se zrak srca, uslijed krajnje pažnje, ispunjava utješnom tišinom i mirom. A, uzročnik punog očišćenja srca je Isus Krist, Sin Božji i Bog, koji je vinovnik i tvorac svega dobrog. Jer, on sam kaže: Ja sam Bog koji gradi mir (Iz 45,7).

90. Duša kojoj je učinjeno dobro i koju sladi Isus, s nekom radošću i ljubavlju Dobročinitelju uzvraća ispovijedanje. Ona zahvaljuje i s veseljem priziva Onog koji ju je umirio. Ona iznutra misaono vidi kako On raspršuje sva maštanja zlih duhova.

91. David veli: I pogleda umno oko moje na misaone neprijatelje moje, i o lukavim koji ustaju na mene slušaju uši moje (Ps 12-13). I vidjeh uzdarje grešnicima od Boga koje se preko mene ostvarivaše (Ps 90,8).

92. Kada u srcu nema nikakvih maštanja, um je u svom prirodnom stanju. Tada je on spreman da se prostre na svako slatko, duhovno i bogoljubivo sagledavanje.

93. Na taj način, kao što sam rekao, budnost uma i Isusova molitva se uzajamno upotpunjuju, jer krajnja budnost uma ulazi u sastav stalne molitve, a molitva, opet, u sastav krajnje budnosti uma i pažnje.

94. I za tijelo i za dušu dobar učitelj je stalno sjećanje na smrt. Osim toga, korisno je da se smrt, pošto se mimoiđe sve postojeće, između sadašnjeg trenutka i smrtnog časa, stalno drži pred očima, kao sam odar na kojemu ćemo ležati kad se budemo rastajali s tijelom.

95. Braćo, tko ne želi da bude ranjen ne smije da se predaje snu. Jedno od dvojega je neizbježno: ili pasti i poginuti zanemarivši kreposti, ili uvijek stajati na straži s naoružanim umom, budući da i neprijatelj stalno stoji spreman sa svojom vojskom.

96. Od stalnog sjećanja i prizivanja Gospodina našeg Isusa Krista u našem umu se rađa neko Božje stanje, naravno, ukoliko ne zanemarimo stalnu umnu molitvu Njemu upućenu, neprekidna budnost uma koja obuhvaća zapisničko i stražarsko djelo, tj. propuštanje svojih i tjeranje tuđih misli, i ukoliko kao jedino istinsko djelo koje vršimo na uvijek isti način budemo imali samo prizivanje Isusa Krista, Gospodina našeg. S gorućim srcem mi treba da vapimo Njemu, ne bi li nas udostojao da se pričestimo Njegovim svetim imenom. Jer, stalno ponavljanje je majka navike, bilo da se radi o kreposti ili o poroku. Navika, zatim, već postaje kao druga priroda. Došavši u takvo stanje, um već sam traži neprijatelje svoje, kao što lovački pas traži zeca u šumi. Razlika je samo u tome što pas traži da pojede, a um da porazi i protjera.

97. Prema tome, svaki put kad u nama počnu da se roje lukave misli, prihvatimo se prizivanja Gospodina našeg Isusa Krista. I odmah ćemo uvidjeti kako će one početi da se raspršuju kao dim, kao što nas je naučilo iskustvo. Kad poslije toga um ostane sam tj. bez misli koje ga smućuju opet se prihvatimo stalne pažnje i prizivanja. Tako postupajmo uvijek kad nas spopadne takvo iskušenje.

98. Nemoguće je da netko stupi u rat s golim tijelom, ili da u odijelu prepliva veliko more ili da živi bez disanja. Tako se ni bez poniznosti i stalne molitve Kristu ne možemo naučiti misaonoj i skrivenoj borbi, niti je iskusno pratiti i presijecati.

99. Iskusni u djelima, veliki David kaže Gospodinu: Snagu moju u tebi ću sačuvati (Ps 58,10). Isto tako očuvanje u nama snage tišine i mira (bezbrižnosti) srca, od koje se rađaju sve kreposti, zavisi od suradnje Gospodinove, koji nam je dao zapovijedi i koji, ukoliko ga stalno prizivamo, od nas tjera podmuklu zlu zaboravnost koja više od svega drugog, kao voda vatru gasi tišinu i mir (bezbrižnost) srca. Redovniče, stoga se nemoj predavati snu nemara, na svoju smrt, već imenom Isusovim udaraj neprijatelja. To najslađe ime neka se, kao što je rekao jedan mudrac, zalijepi za tvoje disanje, pa ćeš spoznati korist od tišine i mira (bezbrižnosti) srca.

100. Kad se mi nedostojni udostojimo da se sa strahom i trepetom pričestimo Božjim i prečistim tajnama Krista, Boga i Kralja našeg, treba da pokažemo veliku brigu za budnost ili čuvanje uma i strogu pažnju da Božja vatra, tj. tijelo i krv Gospodina našeg Isusa Krista, uništi naše grijehe i sve što je nečisto, bilo malo ili veliko. Jer, ulazeći u nas, Krist odmah iz srca progoni lukave duhove zla i otpušta nam prijašnje grijehe. Naš um tada postaje slobodan od uznemirujućeg napada lukavih misli. Ukoliko poslije toga, stojeći na vratima srca, budemo marljivo čuvali svoj um, Božje tijelo će, kad ga se ponovo budemo udostojali, sve više i više prosvjetljivati naš um, čineći ga sjajnim poput zvijezde.

DRUGA STOTINA POUKA

1. Kao što voda gasi vatru, tako zli zaborav gasi čuvanje uma. Ali, stalna Isusova molitva sa snažnom budnošću uma izgoni zli zaborav iz srca. Molitva ima potrebu za budnošću uma kao što svijećnjak ima potrebu za svjetlošću svijeće.

2. Treba svesrdno da se brinemo oko čuvanja onog što je dragocjeno. A, za nas je istinski i posve dragocjeno upravo ono što nas čuva od svakog zla, kako čulnog tako i misaonog. To upravo predstavlja čuvanje uma s prizivanjem Isusa Krista, tj. svakidašnje gledanje u dubinu srca i stalna tišina i mir (bezbrižnost) u mislima, čak i u odnosu na misli koje izgledaju da dolaze s ''desne'' strane, i briga da budemo slobodni od svake misli, da se ispod izgleda dobrih ne prikradu lopovi. I, iako se naprežemo, s trpljenjem boraveći u srcu, utjeha je vrlo blizu nas.

3. Srce koje se stalno čuva i kojemu ne dozvoljavaju da prima izglede, likove i maštanja tamnih i lukavih duhova iz sebe rađa svijetle misli. Jer, kao što ugalj rađa plamen, tako i Bog, koji od svetog krštenja živi u našem srcu, zapaljuje našu misaonu moć za sagledavanje, kao plamen voštanu svijeću, ukoliko nađe da je zrak našeg srca čist od vjetrova zla i zaštićen budnošću uma.

4. Ime Isusa Krista treba uvijek da se nalazi u prostorima našega srca, kao što se munja kreće u zračnom prostoru prije kiše. To je dobro poznato onima koji imaju duhovno iskustvo u unutrašnjoj borbi. Tu borbu treba voditi slijedećim redom: prvo djelo je pažnja; zatim, pošto opazimo dolazak neprijateljske misli treba da sa srdžbom iz srca na nju bacimo riječi kletve; treće djelo je da se molimo protiv nje obraćajući srce prizivanju Isusa Krista da se u tren oka rasprši demonski privid i da um ne krene za maštanjem kao dijete prevareno iskusnim prevarantom.

5. Prisilimo se da, slično Davidu, uzvikujemo Gospodine Isuse Kriste, tako da iznemogne grlo naše. Umne oči ne smiju da prestanu da se usmjeravaju gore u nadi na Gospodina Boga našeg (Ps 68,4). Sjećaj se uvijek priče o nepravednom sudcu koju nam je za pouku ispričao Gospodin, tj. da treba uvijek da se molimo i da nam ne dosadi. Tako ćemo steći i korist i osvetu.

6. Nije moguće da lice čovjeka koji stoji na suncu ne bude osvjetljeno. Isto tako je nemoguće da se ne prosvijetli onaj koji uvijek proniče u zrak srca.

7. U ovom životu se ne može živjeti bez hrane i pića. Isto tako ni duša ne može da postigne ništa duhovno i Bogu ugodno, ili da se izbavi od misaonog grijeha bez čuvanja uma i čistoće srca (što se i naziva budnošću uma), pa čak i ako se strahom od muka prisilno uzdržava od grijeha na djelu.

8. Uostalom, i oni koji se prisilom uzdržavaju od grijeha na djelu blaženi su pred Bogom, anđelima i ljudima. Jer, nosioci podviga zadobivaju Kraljevstvo nebesko (Mt 11,12).

9. Evo divnog ploda za um od slobode (bezbrižnosti), jer svi grijesi koji najprije na um nailaze samo u vidu misli, postajući grubi čulni grijesi ukoliko ih srce prihvati, djelovanjem i zastupništvom Gospodina našeg Isusa Krista, u našem unutrašnjem čovjeku budu odsječeni misaonom krepošću budnosti uma koja im ne dozvoljava da uđu unutra i da se iskažu u lošim djelima.

10. Slika izvanjskih, čulno-tjelesnih podviga je Stari Zavjet, dok je sveto Evanđelje, tj. Novi Zavjet slika pažnje i čistoće srca. Stari Zavjet nije dovodio do savršenstva, i nije zadovoljavao i ispunjavao unutrašnjeg čovjeka u djelu ugađanja Bogu, jer Zakon ništa nije doveo do savršenstva, govori apostol Pavao (Heb 7,19), nego je samo donekle zaustavljao grube grijehe, jer odsijecati od srca loše misli i želje radi očuvanja čistoće srca, što je evanđeoska zapovijed, je nešto više od, na primjer, zabrane da se izbije oko ili zub bližnjem. Isto shvati i o tjelesnoj pravednosti i o tjelesnim podvizima, tj. o postu, uzdržavanju, spavanju na goloj zemlji, stajanju, bdijenju i ostalom. Sve to se obično poduzima radi tijela, tj. da se strasni dio tijela umiri u odnosu na grešne pokrete. Naravno, i sve to je dobro, kao što se i o Starom Zavjetu kaže tj. da je Zakon dobar, budući da se i tim putem obučava naš izvanjski čovjek i čuva od strasnih djela. Međutim, ti podvizi nas ne čuvaju od misaonih grijeha. Oni nas ne mogu izbaviti od zavisti, srdžbe i ostaloga.

11. Čistoća srca, tj. čuvanje uma, čija slika je Novi Zavjet, ukoliko se samo ostvaruje na pravi način, odsijeca i iskorjenjuje sve strasti i useljava radost, nadu, sjećanje na smrt, istinsku poniznost, bezmjernu ljubav prema Bogu i ljudima, i božansku ljubav srca.

12. Onaj koji hoda po zemlji ne može da ne rasijeca zrak. Tako ni ljudsko srce ne može izbjeći stalnu borbu s demonima, ili njihovo skriveno djelovanje, bez obzira kakve stroge tjelesne podvige da prolazi.

13. Ako želiš da u Gospodinu budeš redovnik ne samo po vanjštini nego u stvarnosti, tj. blag, krotak, milostiv i uvijek s Bogom sjedinjen, svim snagama se pobrini da usvojiš krepost pažnje koja se sastoji u čuvanju uma i u uspostavljanju slatke slobode (bezbrižnosti) srca, te blaženog stanja duše koje je slobodno od maštanja. To je djelo koje se ne nalazi kod mnogih.

14. Krepost pažnje se naziva duhovnom ljubavi prema mudrosti. Ti je prolazi s velikom budnošću uma i toplom marljivošću, s molitvom Isusovom, s poniznošću i neprekidnošću, sa šutnjom čulnih i misaonih usta, s uzdržavanjem u jelu i piću i s udaljavanjem od svega grešnoga. Prođi je iskusno i s rasuđivanjem, idući po misaonom putu, i ona će ti uz pomoć Božju, otkriti ono što nisi očekivao. Ona će ti pružiti znanje, prosvijetliti te, učiniti mudrim, i naučiti onome što ranije, dok si išao po tami strasti i mračnih djela, i budući uronjen u bezdan zaborava i smetenosti misli, nisi ni mogao u um primiti.

15. Kao što doline obilno rađaju pšenicu, tako Isusova molitva obilno oplodi srce tvoje svakim dobrom. Bolje rečeno, to ti daruje sam Gospodin naš Isus Krist, bez kojega ne možemo ništa činiti (Iv 15,5). Ona će ti prvo izgledati kao ljestvica, zatim kao knjiga za čitanje, i napokon, kad budeš uznapredovao, kao nebeski grad Jeruzalem. I zaista ćeš umom ugledati Krista, Kralja sila, zajedno s istovjetnim Njegovim Ocem i Duhom Svetim, kojemu se klanjamo.

16. Demoni nas uvijek navode na grijeh lažljivim maštanjem. Tako su maštanjem o bogatstvu i koristi zaveli nečasnog Judu da izda Gospodina i Boga svih. Lažljivim maštanjima o tjelesnom izobilju, koje je samo po sebi beskorisno, o časti, bogatstvu, slavi, uvukli su ga oni u ubojstvo Boga, a zatim ga svrgli u samoubojstvo vješanjem, pripremivši mu vječnu smrt. Tako mu se dogodilo sve savršeno suprotno od onog što su mu lukavi demoni u maštanju ili prilogu predstavljali.

17. Tako nas lažljivim maštanjima i pustim obećanjima neprijatelji našeg spasenja uvlače u pad. I, sam sotona je na isti način, maštajući o jednakosti s Bogom, spao s nebeskih visina. Tako je on kasnije i Adama udaljio od Boga podmetnuvši mu maštanje o nekom božanskom dostojanstvu tj. sveznanju. Tako lažljivi i lukavi neprijatelj obično vara i sve druge koji griješe.

18. Kad se, postavši nemarni uslijed zaboravnosti, na duže vrijeme odvojimo od pažnje i Isusove molitve, naše srce se puni gorčinom od otrova loših misli. Međutim, kad iz ljubavi prema božanskom s krepkom marljivošću predano počnemo da se u našoj misaonoj radionici bavimo njima tj. pažnjom i molitvom, ono se opet ponovo puni slašću, obradovano u čulima nekom božanskom radošću. Tada mi polažemo tvrdu namjeru da uvijek idemo u slobodi (bezbrižnosti) srca i to upravo radi ugodne slasti i utjehe koju od nje osjećamo.

19. Nauka nad naukama i vještina nad vještinama je umijeće da se upravlja zlotvornim mislima. Najbolje sredstvo protiv njih je, uz Božju pomoć, paziti na pojavu njihovog priloga i svoju misao čuvati čistom kao što čuvamo tjelesno oko. Zapravo, njime samim oštro promatramo sve što ga može slučajno povrijediti i na svaki način se brinemo da ne dozvolimo da mu se približi čak ni trunčica.

20. Kao što snijeg neće poroditi plamen, ni voda vatru, ni trnje smokvu, tako se ni srce ni jednog čovjeka ne može osloboditi demonskih misli, riječi i djela ukoliko ne očisti svoju unutrašnjost, ukoliko ne spoji budnost uma s Isusovom molitvom, ukoliko ne stekne poniznost i slobodu (bezbrižnost) duše i ukoliko ne bude sa svom marljivošću kročio naprijed. Duša koja ne pazi na sebe neizbježno postaje besplodna za dobre i savršene misli, slično besplodnoj muli. U njoj nema poimanja duhovne mudrosti. I zaista, prizivanje Isusovog imena i zatiranje strasnih misli je slatko djelo koje donosi mir duše.

21. Suglasivši se u zlu, duša i tijelo zajedno zidaju grad sujete i stup oholosti i naseljavaju ga nečistim mislima. Međutim, Gospodin strahom od pakla razbija njihovu suglasnost i razdvaja ih, te podstiče gospođu dušu da misli i govori suprotno tijelu (robu). Od tog straha i proizlazi dioba među njima: Jer je tjelesno mudrovanje neprijateljstvo Bogu, pošto se ne pokorava zakonu Božjem (Rim 8,7).

22. Mi svakoga časa treba da odmjeravamo svoja svakodnevna djela, dok svake večeri treba da olakšavamo njihovo breme pokajanjem po svojim snagama, ukoliko želimo da, s Kristovom pomoći, pobijedimo zlo u sebi. Isto tako treba da promatramo da li sva svoja čulna i vidljiva djela vršimo po Bogu, pred Njegovim licem i jedino radi Njega, da zbog nerazumnosti ne budemo pokradeni nekim lošim osjećajima.

23. Ukoliko, uz pomoć Božju, svakog dana steknemo ponešto budnošću uma, ne slijedi da nerazumno smijemo da stupamo u odnose s drugima, obzirom da možemo pretrpjeti štetu od sablažnjivih razgovora. Naprotiv, prije treba prezreti sve sujetne ljepote i dobrobiti radi te predivne i slatke kreposti tj. budnosti uma.

24. Trima snagama duše mi treba da dajemo pravilno kretanje, sukladno s njihovom prirodom i s namjerom Boga koji ih je stvorio. Naime, voljnu ili razdražujuću snagu treba da podižemo protiv našeg izvanjskog čovjeka i protiv zmije tj. sotone. Rečeno je: Srdeći se ne griješite (Ps 4,5). To znači srditi se na grijeh, tj. na same sebe i na đavla, da ne griješimo protiv Boga. Željnu ili požudnu (osjećajnu) snagu treba usmjeravati k Bogu i kreposti. A, misaonu ili razumnu snagu treba da postavimo za gospodaricu nad druge dvije da ih s mudrošću i razumnošću usmjerava, urazumljuje, kažnjava i rukovodi, kao što kralj vlada nad podčinjenima. I tada će razum po Bogu, koji postoji u nama, upravljati njima, tj. kad bude njima upravljao, a ne kad im se bude podčinjavao. Iako strasti i ustaju na razum, nemojmo prestati da zapovijedamo, da razum ipak upravlja njima. Jer, apostol Jakov, brat Gospodinov govori: Ako netko u riječi ne griješi, taj je savršen čovjek, moćan je zauzdati i svo tijelo (Jak 3,2). Istinu govoreći, svako bezakonje i grijeh se vrši uz pomoć te tri snage, i svaka krepost i pravda se njima ostvaruje.

25. Um se potamnjuje i postaje besplodan kad redovnik počne s nekim da razgovara o svjetskim stvarima, ili kad misaono sam sa sobom porazgovara o njima, ili kad mu se tijelo zajedno s umom zanese nečim čulnim, ili kad se uopće preda sujeti. U svim tim slučajevima on odmah gubi toplinu, skrušenost i smjelost pred Bogom i spoznaju, tj. zaboravlja na Boga i na Njegov poredak. Stoga, ukoliko više pazimo umom, utoliko se više prosvjetljujemo, i ukoliko manje pazimo, utoliko više postajemo tamni.

26. Onaj koji svakodnevno teži miru i slobodi (bezbrižnosti) uma i tko ga brižno čuva, lako prezire sve čulno, da se uzaludno ne trudi. A, ukoliko on nekim lažnim mudrovanjem obmani svoju savjest, a uopće nije teško biti obuzet nečim čulnim, usnut će gorkom smrću zaborava, protiv koje se molio božanski David: Prosvijetli oči moje da ne zaspim na smrt (Ps 12,4). A, apostol Jakov govori: Jer, koji zna dobro činiti i ne čini, grijeh mu je (Jak 4,17).

27. Iz nemarnosti se um ponovo vraća u njemu svojstveno stanje i budnost uma, ukoliko se, čim primijeti ohladnjelost, odmah razgori revnošću i ukoliko s toplom marljivošću opet uspostavi svoje obično djelovanje, tj. budnost uma i molitvu.

28. Mlinski magarac ne može da izađe iz kruga u kojemu je vezan. Ni um se ne može uzdići visoko u savršenoj kreposti tj. u budnosti uma koja vodi savršenstvu ukoliko ne dovede u red svoju unutrašnjost, tj. zaustavi lutanje misli. Jer, takav je uvijek slijep unutrašnjim očima, nemajući mogućnosti da vidi krepost i Isusa koji svijetli.

29. Dobar i jak konj veselo skače kad prihvati jahača. I um se veseli svjetlosti Gospodinovoj kad izjutra stane pred Njega slobodan od svih misli. Sam sebe razgorijevajući, on će poći iz snage djelatne ljubavi prema mudrosti uma u divnu snagu sagledavanja i neizrecivih tajni i kreposti. A, kad napokon u srce svoje primi dubinu uzvišenih Božjih misli, njemu će se javiti Bog bogova po mjeri njegove sklonosti. Dirnut time, um s ljubavlju slavi Boga kojeg vidi i koji ga vidi i koji radi toga spašava onoga koji tako prema Njemu usmjerava svoj umni pogled.

30. Razumno održavana sloboda (bezbrižnost) srca će ugledati visoku dubinu, a uho uma koji je u slobodi (bezbrižnosti) će čuti divne stvari.

31. Krenuvši na dalek, neprohodan i težak put, putnik postavlja oznake koje mu služe kao putokazi koji će mu pomoći da ne zaluta na povratku i da se lako vrati u svoje mjesto. Tako i čovjek koji ide putem budnosti uma neka u svojstvu putokaza postavi riječi koje je čuo od Otaca, čuvajući se istog tj. da ne zaluta ili da se ne uputi nazad.

32. Za putnika povratak na mjesto odakle je pošao predstavlja radost, dok za onoga koji je budan umom povratak nazad je pogibelj razumne duše i znak odstupanja od Bogu ugodnih djela, riječi i misli. U vrijeme smrtonosnog duševnog sna njemu će se javljati misli koje će ga, slično bockalu, buditi iz obamrlosti, napominjući mu o dubini potamnjenosti i rastrojstva u koje je upao uslijed svog nemara.

33. Ukoliko upadnemo u nevolju, očajanje i beznađe tj. u krajnje bezizlazno stanje iz kojega je nemoguće izvući se treba da činimo ono što je činio David, tj. da izlijevamo srce svoje i molitvu svoju pred Bogom, i da nevolju svoju pred Njim kazujemo (Ps 141,3). Jer, mi se ispovijedamo Bogu koji može premudro da uredi sve što se tiče nas, da nevolju našu učini lakom tj. podnošljivom i prolaznom, i da nas izbavi od pogubne i rušilačke tuge.

34. Srdžba na ljude koja se ne pokreće po prirodi, tuga koja nije po Bogu i malodušje su podjednako štetni za dobre i razumne misli. Međutim, Gospodin u nas useljava radost, pošto ih istjera radi našeg ispovijedanja.

35. Misli koje nam se protiv naše volje naturaju i stoje u srcu obično odstranjuje Isusova molitva s budnošću uma iz dubine misli iz srca.

36. Olakšanje i radost u nevolji od mnoštva nerazumnih misli mi ćemo naći ukoliko se iskreno i ne pristrano ukorimo, ili ukoliko sve saopćimo Gospodinu kao čovjeku koji je pred nama. Svakako ćemo na ta dva načina naći spokoj od svega što nas smućuje.

37. Sveti Oci donositelja Zakona tj. Mojsija smatraju slikom uma koji Boga vidi u kupini, čije se lice proslavlja i kojeg Bog bogova postavlja za boga faraonu. On zatim kaznama poražava Egipat, iz njega izvodi Izrael i daje Zakon. Sve to, shvaćeno prijenosno, prikazuje djelovanje i povlastice uma.

38. A, slika izvanjskog čovjeka je Aaron, brat donosioca Zakona. Sa srdžbom ga okrivljujući, i mi mu, kao Mojsije po njegovom sagrješenju, prigovorimo: ''Čime ti je učinio nepravdu Izrael (um koji gleda Boga) te si požurio da ga učiniš odstupnim od Gospodina Boga živog svedržitelja (svojim mislima ga odvukavši od sagledavanja Boga u budnosti uma)'' (Izl 32,21).
39. Između mnogih drugih dobrih primjera Gospodin je, pristupajući da uskrsne Lazara iz mrtvih, time što je zaprijetio duhu, pokazao da strogom prijetnjom treba da krotimo dušu kad se ona kao žena predaje rastrojujućoj čulnosti, i uopće, kad pokušava da ustanovi žensku narav. Jer, jedino i samo on, tj. ukor samog sebe, može dušu izbaviti od samo-ugađanja, sujete i oholosti.

40. Kao što se bez velike lađe ne može preploviti morska pučina, tako se bez prizivanja Gospodina Isusa ne može otjerati prilog lukave misli.

41. Suprotstavljanje obično zaustavlja nadiranje misli, dok ih prizivanje imena Gospodina Isusa Krista izgoni iz srca. Čim se u duši obrazuje prilog predstavom nekog čulnog predmeta (čovjeka koji nas je uvrijedio, ženske ljepote, srebra i zlata) ili kad sve jedno za drugim pohrli u naše misli, jasno je da su naše srce do maštanja doveli duhovi zlopamćenja, bluda i srebroljublja. Ukoliko je iskusan i naviknut da se čuva od napada i da jasno, kao danju, vidi varljiva maštanja i obmanu lukavih demona, naš um će odmah otporom, suprotstavljanjem i Isusovom molitvom lako da ugasi raspaljene strijele đavla. On neće dozvoliti da naše pomisli krenu za strasnim maštanjem da se slažu s prizrakom priloga, da prijateljski s njim razgovaraju, da se upuštaju u pričljivost, niti da se slažu s njim. U suprotnom bi za svim tim s nekom nužnošću, kao noć za danom, slijedila loša djela.

42. A, ukoliko je neiskusan u djelu hrabre budnosti uma, naš um se odmah pristrasno povodi za prilogom koji mu se predstavlja, ma kakav bio, i počinje s njim da razgovara, primajući neprilična pitanja i pružajući slične odgovore. Tada se naše misli miješaju s demonskim maštanjima, koja se zbog toga još više plode i umnožavaju da prevarenom i ulovljenom umu izgledaju još draža, ljepša i privlačnija. Naš um tada trpi nešto slično janjcima koji psu, koji im se približi na poljani gdje pasu, prilaze kao majci. Od tog približavanja oni neće imati nikakve koristi, osim što će od njega pozajmiti nečistoću i neugodan miris. Na isti način i naše misli u umu iz neiskustva trče u susret svim demonskim maštanjima, te se, kao što rekoh, miješaju s njima. Tada oni kao da se međusobno savjetuju što treba uraditi da se posredstvom tijela sprovede u djelo ono što se pod djelovanjem demonske obmane učinilo tako lijepim i slatkim. Tako na kraju nastaju unutrašnji padovi u duši. Poslije toga se, već kao po nekoj nužnosti, i vani iznosi ono što je sazrelo u unutrašnjosti srca.

43. Naš je um nešto lako pokretljivo i ne zlonamjerno. On se lako predaje maštanjima i lako pada u grešne misli, ukoliko u sebi nema misao koja ga, kao neki kralj nad strastima, stalno zadržava i kroti.

44. Sagledavanje i spoznaja obično postaju vođe puta i vinovnici strogog života zbog toga što srce koje su podigli gore, počinje da prezire zemaljska zadovoljstva i svaku čulnu životnu slast kao nešto beskorisno.

45. I obrnuto, pažljivi život u Isusu Kristu postaje otac sagledavanja i spoznaje i roditelj božanskih uzlazaka i mudrih pomisli kada se sjedini sa suprugom tj. poniznošću, kao što kaže božanski prorok Izaija: Oni koji žive u Gospodinu dobivaju novu snagu, i okrilatit će kao orlovi (Iz 40,31).
46. Ljudima se čini da je jako strogo i teško doći u stanje u kojem je duša slobodna (bezbrižna) od svake misli. Zaista je to teško i naporno. Jer, zaključavati i zadržavati bestjelesno u tjelesnom domu je do boli teško ne samo onima koji nisu upoznati u tajne duhovne borbe, već i onima koji su se iskusili u unutrašnjoj netjelesnoj borbi. Međutim, onaj koji stalnom molitvom u grudima drži Gospodina Isusa, po prorokovim riječima se neće umoriti idući za Njim, niti će poželjeti dana ljudskog (Jer 17,16) zbog ljepote, ugodnosti i slasti Isusa. On se od svojih neprijatelja tj. nečistih duhova, koji idu oko njega, neće postidjeti, već će progovoriti s njima na vratima srca (Ps 126,5) Isusom ih progoneći nazad.

47. Vinuvši se poslije smrti po zraku k nebeskim vratima, duša se neće postidjeti pred svojim neprijateljima, imajući Krista sa sobom. I tada će, kao i sada, smjelo s njima na vratima progovoriti. Međutim, nužno je da do svog izlaska iz tijela danonoćno ustraje u molitvi Gospodinu Isusu Kristu, Sinu Božjem. On će tada biti njen brzi osvetnik, po istinitom i Božjem Njegovom obećanju, izrečenom u priči o nepravednom sudcu: Kažem vam da će ih ubrzo obraniti, i u sadašnjem životu i po izlasku iz tijela (Lk 18,1-8).

48. Ploveći po misaonom moru, uzdaj se u Isusa, budući da je On sam u tebi, u srcu tvome, i tajanstveno ti govori: Ne boj se Jakove, mali Izraele, ja sam Bog tvoj koji drži tvoju desnicu (Iz 41,13-14). Ako je Bog s nama, tko će protiv nas (Rim 8,31). S nama je Bog koji je nazvao blaženima one koji su čistog srca i koji je ustanovio da najslađi Isus, jedini čisti, božanski silazi na čista srca i živi u njima. Nemojmo prestati da, po apostolu Pavlu, svoj um vježbamo u pobožnosti (1 Tim 4,7).

49. Po Davidu će se mnoštvom mira nasladiti (Ps 36,11) onaj koji ne gleda na lice ljudsko sudeći nepravdu u srcu svome, tj. tko ne prima likove lukavih duhova i kroz njih predstave grijeha, već strogo sudeći i donoseći strogu presudu na zemlji srca svoga, grijehu daje ono što mu pripada. Veliki i mudri Oci u nekim svojim spisima i demone nazivaju ljudima zbog njihove razumnosti. I, u Evanđelju Gospodin govori: Neprijatelj čovjek to učini (Mt 13,28), tj. posija kukolj po pšenici, misleći na đavla, budući da je zatim rekao: Neprijatelj koji ga je posijao je đavaoNas savladavaju misli upravo stoga što tim djelatnicima zla ne proturječimo istog trena.

50. Ukoliko, započevši život umne pažnje, budnosti uma pripojimo poniznost i protivljenju mislima prisjedinimo molitvu, započet ćemo s dobrim hodom misaonim putem, držeći se svetog imena Isusa Krista kao sjajne svjetiljke. A, ukoliko se pouzdamo samo u svoju budnost uma ili pažnju, brzo ćemo pasti i srušiti se pred napadima neprijatelja. Tad će početi u svemu da nas savladavaju najlukaviji zlobnici, a mi ćemo se sve više i više zaplitati u zle želje kao u zamke, sve dok nas u potpunosti ne ubiju, budući da pri sebi nemamo pobjedonosni mač tj. ime Isusa Krista. Jer, samo je ovaj posvećeni mač u stanju da ih odbija i sasijeca, spaljuje i uništava, kao vatra slamu, ukoliko je, naravno, stalno prisutan u srcu koje je slobodno od svih slika ili izraza.

51. Za dušu korisno i puno plodonosno djelo stalne budnosti uma sastoji se u brzom razaznavanju misli od mašte a koje se oblikuju u umu. Djelo protivljenja se sastoji u razotkrivanju i posramljivanju misli koja pokušava da uđe u prostor našega uma preko predstave nekog čulnog predmeta. Ono pak, što odmah gasi i raspršuje svaku neprijateljsku zamisao, svaku riječ, svaki privid, svaki idol, svako utvrđenje zla je prizivanje Gospodina. I mi sami u umu vidimo da ih snažno poražava Isus, veliki Bog naš, i da štiti nas ponizne, bijedne i nekorisne.

52. Mnogi ne znaju da naše misli nisu ništa drugo nego izrazi ili slike mašte čulnih i svjetskih stvari. Proboravivši duže u budnosti uma i molitvi naš um će se osloboditi od svakog tjelesnog izraza lukavih misli. Molitva će mu dati da prepoznaje riječi neprijatelja tj. značenje misli uopće, ili planove i vidove neprijatelja pri sijanju misli, te da osjeti korist budnosti uma. Nego ćeš svojima očima gledati, i odmazdu nad misaonim grešnicima misaono i sam gledati i shvatiti, kako kaže pisac psalama David (Ps 90,8).

53. Ako možemo onda mislimo stalno na smrt, budući da se od tog sjećanja rađa napuštanje svih briga i sujeta, čuvanje uma i stalna molitva, ne pristrasnost prema tijelu, mržnja prema grijehu. Iz tog sjećanja se, ako hoćemo reći istinu, rađa svaka živa i djelatna krepost. Stoga, ukoliko smo u mogućnosti, mislimo na smrt stalno, kao što neprekidno dišemo.

54. Srce koje se potpuno oslobodi maštanja počinje da rađa božanske i tajanstvene misli, koje u njemu igraju kao što u mirnome moru igraju ribe i skaču delfini. More se pokreće blagim vjetrom, a bezdan srca Duhom Svetim. A pošto ste sinovi, posla Bog Duha Sina svoga u srca vaša, koji viče: ''Aba - Oče'' (Gal 4,6).

55. Posumnjat će i pokolebat će se u namjeri da se prihvati duhovnog djelovanja prije otrježnjenja uma svaki redovnik koji još nije upoznao njegovu ljepotu ili koji je spoznao, ali nema snage da se odluči na njega uslijed nedostatka revnosti. Međutim, to kolebanje će nesumnjivo nestati čim on stupi na djelo čuvanja uma, koje jest i naziva se misaonom ljubavlju prema mudrosti, ili djelatnom ljubavlju uma prema mudrosti. Jer, tada će on sresti Put koji kaže: Ja sam put i istina i život (Iv 14,6).

56. On će se opet pokolebati kad ugleda bezdan misli i gomilu babilonskih mladića. Međutim, i to kolebanje će raspršiti Krist ukoliko se osnovom uma stalno utvrđujemo u Njemu i ukoliko babilonske mladiće odbacujemo, razbijajući ih o taj kamen (Ps 136,9), izvršavajući na njima, kako je rečeno, svoju želju tj. svoje protivljenje. Jer, kako govori Premudri, onaj koji čuva zapovijed neće upoznati lukave riječi (Sir 8,5). I, Gospodin govori: Bez mene ne možete činiti ništa (Iv 15,5).

57. Istinski redovnik je onaj koji drži budnost uma, a istinski budan umom je onaj tko je redovnik u srcu tj. kojemu je u srcu samo Bog i on sam.

58. Čovjekov život je usmjeren unaprijed putem protoka godina, mjeseci, nedjelja, dana i noći, sati i minuta. Zajedno s tim treba da se do same smrti prostiremo naprijed k savršenstvu kreposnih djela, tj. budnosti uma, molitve, slasti u srcu, pri snažnoj slobodi (bezbrižnosti) srca.

59. Napokon, doći će i nama smrtni čas. Doći će jer ga je nemoguće izbjeći. O, kad bi pri svom dolasku knez ovog svijeta našao da su naša bezakonja mala i ništavna i da nema za što da nas pravedno optuži! U suprotnom, zaplakat ćemo tada, iako će biti beskorisno. Jer, Gospodin je rekao: A, onaj sluga koji je znao volju gospodara svoga i nije pripravio niti učinio po njegovoj volji, bit će mnogo bijen (Lk 12,47).

60. Teško onima koji pogube srce svoje! Što će raditi kad dođe Gospodin (Sir 2,14). Zauzmimo se, braćo, revnije za djelo srca.

61. Iza prostih i bestrasnih misli slijede strasne, kao što smo saznali iz dugotrajnog iskustva i promatranja. I prve služe kao ulaz za druge, bestrasne za strasne.

62. Čovjek zaista treba da se slobodnom voljom presječe na dvoje. On treba da se razdijeli najmudrijom mišlju i da postane nepomirljivi neprijatelj sam sebi. Ukoliko hoćemo da ostvarimo prvu i najveću zapovijed, tj. blaženu poniznost, Kristov život i utjelovljeni život Boga, treba da prema sebi budemo raspoloženi onako kako smo raspoloženi prema nekome koji nas je krajnje ožalostio i uvrijedio. Stoga apostol Pavao govori: Tko će me izbaviti od tijela smrti ove (Rim 7,24). Jer, tjelesno mudrovanje se ne pokorava zakonu Božjem (Rim 8,7). A, pokazujući da je pokoravanje tijela volji Božjoj jedna od naših dužnosti, on je rekao: Jer da smo sami sebe ispitivali, ne bi bili osuđeni. A kad nam sudi Gospodin, kori nas (1 Kor 11,31-32).

63. Začetak ploda je cvijet, a početak budnosti uma je uzdržavanje u hrani i piću, odbacivanje i odsijecanje svih misli i slobode (bezbrižnost) srca.

64. Kad, osnaženi u Kristu Isusu, počnemo da se trudimo u tvrdo zasnovanoj budnosti uma, u našem umu se pojavljuje kao neka svjetiljka koju mi držimo rukom uma i koja nas vodi k misaonim stazama. Zatim, kao da nam se javlja mjesec u punoj svjetlosti, koji kruži po svodu srca, a zatim i sunce tj. Isus, koji slično suncu sija pravdom, tj. koji pokazuje sebe samog i svoje posve svijetle svjetlosti sagledavanja.

65. Sve to Gospodin tajanstveno otkriva umu koji s neprekidnom revnošću čuva Njegovu zapovijed koja glasi: Obrežite ogorčenost svoju (Pnz 10,16). Da, divnim istinama, kao što je već rečeno, čovjeka uči marljiva budnost uma. Božanstvo ne zna što je licemjerstvo. Stoga Gospodin govori: Tko ima dat će mu se, i preteći će mu; a tko nema, uzet će mu se i ono što ima (Mt 13,12-13)I još je rečeno: Onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro (Rim 8,28)Zar im utoliko prije u tome neće pomoći te kreposti, tj. budnost uma i molitva?

66. Brod se bez vode neće pokrenuti, ni čuvanje uma neće nikako uspjeti bez budnosti uma s poniznošću i Isusovom molitvom.

67. Temelj kuće je kamen, a temelj te kreposti tj. budnosti ili čuvanja uma, i osnova i krov je sveto ime Gospodina našeg Isusa Krista. Brzo i lako će pretrpjeti brodolom nerazumni kormilar koji za vrijeme bure raspusti mornare, baci jedra i vesla u more i legne da spava. Još lakše će demoni potopiti dušu koja pri pojavi priloga bude nemarna u odnosu na budnost ili čuvanje uma i prizivanje imena Isusa Krista.

68. Ono što znamo mi predajemo preko spisa i ono što smo vidjeli idući putem svjedočimo onima koji žele da prihvate ono što govorimo. Eto, i sam Gospodin je rekao: Tko u meni ne ostane, izbacit će se napolje kao loza, i osušit će se, i skupit će je, i u vatru baciti, i spaliti … Tko ostane u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo ploda (Iv 15,5-6). Kao što nije moguće da sunce sija bez svjetlosti, tako se srce ne može očistiti od sramnih pogubnih misli bez molitve Isusovim imenom. Ako je to istina, kao što vidim, iz iskustva, prizivajmo to ime često kao što dišemo. Jer, ono je svjetlost, a one tj. nečiste misli su tama; On tj. prizivani Isus je Bog i Gospodin, a one su demonske sluge.

69. Budnost tj. čuvanje uma može prilično i dostojno da se nazove svjetlonosnim, svjetlorodnim i vatrenim. Jer, istinu govoreći, ono samo prelazi sve najveće tjelesne kreposti, bez obzira koliko ih tko imao. Tu krepost i nazivamo najpoštovanijim imenima stoga što se iz nje rađa svjetleća svjetlost. Snagom Isusa Krista oni koji je zavole od nepotrebnih, nečistih, nerazumnih, nepravednih postaju pravedni, poželjni, čisti, sveti, i razumni. I ne samo to, nego počinju da sagledavaju tajne i da svjedoče Boga. Postavši sagledatelji, oni se približavaju prečistoj i beskonačnoj Svjetlosti, dodiruju je neizrecivim dodirom i s Njom žive i djeluju, budući da su okusili da je blag Gospodin. Na tim prvoanđelima se očigledno izvršava riječ svetog Davida: Pravedni će ispovijedati ime tvoje, i pravi će se naseliti s licem tvojim (Ps 139,14).
I stvarno, jedino oni istinski prizivaju Boga, i ispovijedaju mu se, i uvijek vole da s Njim razgovaraju obzirom da ga ljube.

70. Teško unutrašnjosti od vanjštine. Jer, unutrašnji čovjek puno trpi od izvanjskih čula. Ukoliko nešto pretrpi, on treba da upotrijebi bič protiv izvanjskih čula. Onaj tko je učinio ono što slijedi po pisanome, već je razumio i ono što slijedi po sagledavanju i shvaćanju.

71. Sveti Oci tvrde da će naš unutrašnji čovjek, ukoliko je budnog uma, biti u stanju da sačuva i izvanjskog čovjeka. Po njihovim riječima, mi i zločinci tj. demoni se udružujemo kad činimo grijehe: oni nam kroz misli ili prikazivanja kroz maštu pred umom slikaju grijehe koje hoće, a mi griješimo mislima unutra i djelima izvana. Obzirom da nemaju tijela, demoni sebi i nama pripremaju muku samo mislima, lukavstvima i prevarama. Da nisu lišeni tijela, oni najnekorisniji bi stalno griješili i djelima, uvijek u sebi imajući zlu slobodnu volju, spremnu na nečasna djela.

72. Međutim, molitva iz srca Gospodinu ih razbija i njihove prevare preobraća u prah. Jer, Isus, Bog i Sin Božji, kojeg stalno i revno prizivamo, ne dopušta da demoni u nas ubace grijeh, tj. takozvani prilog, ne dopušta ni da nam u ogledalu uma pokažu bilo kakvu sliku, niti da progovore bilo kakve riječi srcu. Ukoliko se nikakva slika ne prikrade u srce, ni misli ga neće uznemiravati. Jer, demoni obično kroz misli skriveno pričaju s dušom i uče je zlu.

73. Stalna molitva čisti misaoni zrak uma od tamnih oblaka i vjetrova duhova zla. Kad je zrak srca čist, više ništa ne može spriječiti da zasja Isusova božanska svjetlost. Potrebno je samo da se ne bahatimo sujetom, umišljenošću i samodopadljivim isticanjem, da ne težimo k nedostižnom, i da ne budemo lišeni Isusove pomoći. Jer, kao obrazac poniznosti, Krist posrami sve takvo.

74. Dakle, držimo se molitve i poniznosti. S ta dva oružja, udružena s budnošću uma kao s vatrenim mačem, naoružavaju se misaoni vojnici protiv demona. Ukoliko tako budemo vodili svoj život, svakog dana i trenutka ćemo tajanstveno imati radosni praznik u srcu.

75. Postoji osam glavnih grešnih misli koje obuhvaćaju svu grešnu oblast i od kojih se rađaju sve ostale. Sve one prilaze vratima srca i, kad vide da ih um ne čuva, ulaze jedna za drugom, svaka u svoje vrijeme. Ukoliko se neka od tih osam misli približi srcu i uđe u njega, sa sobom će uvesti čitav roj nečistih misli. Potamnivši um i srce, ona razdražuje tijelo i vuče ga na sramna djela.

76. Međutim, tko pazi na glavu zmije tj. prilog i srditim protivljenjem i srditim riječima udara u lice neprijatelja, odmah presijeca borbu. Jer, razbivši glavu, on izbjegava i poročne misli i poročna djela. Poslije toga njegova misao već ostaje nepomućena, budući da Bog prima njegovo bdijenje nad mislima i kao nagradu mu daje spoznaju kako da pobjedi neprijatelje i kako da čisti srce od misli koje skrnave unutrašnjeg čovjeka. O tome Gospodin Isus kaže: Iz srca izlaze zle misli, ubojstva, preljube, blud … I ovo je što opogani čovjeka (Mt 15,19-20).

77. Na taj način duša u Gospodinu može da povrati svoju dobronamjernost, ljepotu i ispravnost koju je imala na početku, kad ju je stvorio Bog. Sveti Antonije Veliki kaže: ''Kad um postane onakav kakav treba da je po prirodi, sva duša postaje krepost.'' Na drugom mjestu on veli: ''Da duša postane ispravna, um treba da je u prirodnom stanju, u kojem je i stvoren.'' I na trećem mjestu on kaže: ''Očistimo um. Jer, ja vjerujem da svestrano očišćen um koji je došao u svoje prirodno stanje može postati vidovit i vidjeti bolje i dalje od demona, imajući u sebi Gospodina koji daje otkrivenja.''

78. Svaka misao u umu proizvodi izgled nekog čulnog predmeta. Jer, neprijatelj, kao umna sila, ljude može da zavodi samo ako koristi nešto čulno što je privlačno za nas.

79. Mi ljudi ne možemo tjerati ptice po zraku, niti letjeti kao one zato što to nije svojstveno našoj prirodi. Isto tako se mi ne možemo osloboditi od netjelesnih demonskih misli i slobodno usmjeriti pažljivo oko uma Bogu bez stalne budnoumne molitve. Ako kod tebe nema toga, ti puziš po zemlji.

80. Ako stvarno hoćeš da stidom pokriješ misli, da doličan budeš u bezbrižnosti i da bez truda budeš budno uman srcem, neka se uz tvoje disanje prilijepi Isusova molitva. I za malo dana ćeš to uvidjeti na djelu.

81. Slova se ne mogu pisati po zraku, već ih, da budu dugotrajna, treba urezivati na neki čvrsti predmet. Isto tako s napornom budnošću uma treba čvrsto spojiti Isusovu molitvu. Tako će predivna budnost uma s Njim moći da opstane cjelovita i kroz Njega u vjekove da ostane neodvojiva od nas.

82. Položi, kao što je kazano, na Gospodina djela svoja i zadobit ćeš milost. Nemoj da se i na tebe odnose prorokove riječi: Ti si im, Gospodine, blizu usta, ali daleko od utrobe (Jer 12,2). Nitko ne može trajno da umiri tvoje srce od strasti osim Isusa Krista, koji je u sebi sjedinio ono što je daleko razdvojeno, tj. božanstvo i čovještvo.

83. Dušu podjednako potamnjuju i unutrašnji misaoni razgovori s mislima i izvanjski razgovori i mudrovanje. Stoga oni koji se brinu da od svog uma udalje sve štetno treba bez žalosti da progone i jedne i druge ljubitelje mudrovanja, i misli, i ljude, iz vrlo važnog razloga po Bogu, tj. da um ne bi oslabio u budnosti uma. Jer, ukoliko se potamnimo zaboravom zbog razgovora, mi ćemo izgubiti um tj. postati takvi kao da uopće nemamo um.

84. Onaj koji revno bude čuvao čistoću srca, steći će Gospodina Krista za učitelja. I on će mu tajanstveno izricati svoju volju. Poslušat ću što će o meni reći Gospodin Bog (Ps 84,9), veli David, ukazujući na to. Prikazujući razgovor uma sa samim sobom o misaonoj borbi i o zastupničkom pokroviteljstvu Božjem, on je govorio: I reče čovjek: 'Ima li ploda pravednik' (Ps 57,12)? Iznoseći zatim posljedicu dvostrukog razmatranja on govori: Pristupit će čovjek i srce duboko i uznijet će se Bog. I tada će njihove rane nastati od strijela nejakih (Ps 63,7-8).

85. Uvijek se ponašajmo kao oni koji su srcem poučeni u mudrosti (Ps 89,12), stalno dišući Isusom Kristom, snagom Boga Oca i Božjom premudrosti. Ukoliko se, slučajno opustimo i zanemarimo umno djelovanje, slijedeće jutro opet dobro opašimo bedra uma svoga i snažnije se prihvatimo svoga djela, znajući da nemamo nikakvog opravdanja ako ne činimo dobro mi koji znamo dobro činiti (Jak 4,17).

86. Onaj koji pojede nešto otrovno, čim osjeti teškoću žuri da iz sebe izbaci sve i ostaje nepovrijeđen. Tako će i um, koji proguta poročne misli i osjeti za dušu štetnu gorčinu, te odmah požuri da ih Isusovom molitvom, koju vrši iz dubine srca, izbaci napolje i odbaci iz sebe, izbjeći svaku štetu. Tako su, po milosti Božjoj, onima koji se trude da budnošću uma shvate naše djelo predali drugi Oci i naše vlastito iskustvo.

87. Sa svojim disanjem sjedini budnost uma i prizivanje imena Isusovog, ili misao o smrti i poniznost. I jedno i drugo donosi veliku korist.

88. Gospodin je rekao: Naučite se od mene, jer sam ja krotak i ponizan srcem (Mt 11,29).

89. Gospodin je još rekao: Koji se, dakle, ponizi kao dijete ovo, onaj je najveći u Kraljevstvu nebeskom (Mt 18,4), jer svaki koji sebe uzvisuje, ponizit će se (Lk 18,14). Naučite se, govori On, od mene. Vidiš li čemu? Pa poniznosti! Njegova je zapovijed život vječni. I, ta je zapovijed poniznost. Znači, tko nije ponizan, otpao je od života i naći će se u onome što je suprotno tome.

90. Svaka krepost se vrši dušom i tijelom, a duša i tijelo su tvorevina Božja. Ne činimo li onda nešto krajnje ludo kad se veličamo i kitimo (sujetimo) tuđim ukrasima duše i tijela? I nije li još veća ludost kad se oslanjamo na oholost kao na trsku i protiv sebe izazivamo Boga koji je beskrajan po veličanstvu? Svojim krajnjim bezakonjem mi, naime, na svoju glavu privlačimo Njegovo strašno negodovanje. Jer, Gospodin se protivi oholima (Jak 4,6). Umjesto da poniznošću nasljedujemo Gospodina, mi ohološću stupamo u družbu s Njegovim najvećim neprijateljem, oholim đavlom. Zbog toga apostol Pavao govori: Što li imaš, što nisi primio (1 Kor 4,7). Zar si ti sam sebe stvorio? Ako si i dušu i tijelo, u kojima se i preko kojih se vrši svaka krepost, primio od Boga, zašto se hvališ kao da nisi primio? Jer, Gospodin ti je sve to darovao.

91. Očišćenje srca, kojim stječemo poniznost i svako drugo blago koje dolazi odozgo, nije ništa drugo nego nedopuštanje da u dušu ulaze misli koje joj se približavaju.

92. Čuvanje uma uz Božju pomoć, koje se obavlja radi samog Boga, ustalivši se u duši, umu priopćava mudrost za spoznaju podviga po Bogu. Svome pričesniku ono pruža i veliku sposobnost da, s besprijekornim rasuđivanjem, po Bogu ustroji svoja izvanjska djela i riječi.

93. Poseban prvosvećenički ukras u Starom Zavjetu (čista zlatna pločica na grudima s natpisom; svetinja Gospodinova – Izl 28,36) bio je praizgled čistoće srca. Ona nas podstiče da pazimo na pločicu našeg srca, tj. da gledamo je li crna od grijeha, i ako jest da požurimo da je očistimo suzama, pokajanjem i molitvom. Naš je um nešto lako pokretljivo i teško ga je zadržavati od grešnih sjećanja. Uostalom, može se reći da on s istom lakoćom ide i za lošim i za dobrim misaonim maštanjima.

94. Truly blessed is he who has united his thought to the prayer of Jesus, constantly invoking him in his heart, as the air unites with our body, or the flame with a candle. Passing over the earth, the sun produces day, and the holy and venerable name of the Lord Jesus, constantly shining in the soul, gives rise to countless sun-like thoughts.

95. When the clouds part, the air becomes clean, and when the Sun of Justice, the Lord Jesus, dispels passionate imaginations, luminous and star-like thoughts are usually born in the heart. This is because the air of the heart has been enlightened by Jesus. Because Wisdom says: Those who trust in the Lord will know the truth and will remain faithful to him in love (Wisdom 3:9). To him belongs the glory forever. Amen!  

96. In the previous chapters that make up the first and second hundred lessons, we described the effort of holy purity of mind and stated not only our own experience, but also what the divine words from God the wise Fathers teach us about purity of mind. Having said a little more about the benefit of guarding or alertness of mind, we will conclude the lesson.

97. And so, follow me, and follow me in order to reach the blessed guarding or alertness of the mind, whoever you are, if you want to see mild days in your spirit (Ps 33:12). And, I will teach you in the Lord the visible action and life of incorporeal forces.

98. The angels will not be satisfied with singing to the Creator. Even the mind will not be satisfied, competing with them in purity. The disembodied angels in heaven do not care about food. That's how it is not taken care of even by corporeal incorporeals, i.e. awake mind or mind guardians on earth when they ascend to the heaven of vigilance or mind guardianship.

99. Just as the higher forces do not care about wealth and acquisition, so the purified eye, which has acquired the habit of the virtue of vigilance or guarding the mind, does not care about the intrigues of evil spirits. And just as they are characterized by the richness of succeeding in perfecting themselves in God, so these are characterized by longing and love for God, and striving and rising to the divine. Stretching upward through the degrees of spiritual perfection with the inconsolable longing arising from the tasting of divine love, which leads to rapture, they do not stop until they reach the seraphim. They will not cease from watchfulness or guarding of mind and yearning exaltation until they become angels in Christ Jesus our Lord.

100. There is no poison stronger than the poison of the asp snake, and there is no greater evil than the evil of self-love. The offspring of self-love are winged serpents, i.e. self-praise in the heart, self-indulgence, belly-indulgence, fornication, vanity, envy and the crown of all evils, i.e. pride, which overthrows not only men, but also angels from heaven, and instead of light, covers darkness.

This was written by Theodule, the namesake of freedom (carelessness), i.e. Hesychius, who, admittedly, is not free (carefree) in action. I may not have written all that pertains to the subject in question, but I have nevertheless written all that God has given me, whom in Father, Son, and Holy Spirit is praised and glorified by all reasonable nature, angels and men, and all matter created by the ineffable The Trinity, the only God, whose bright Kingdom may we also be worthy of, through the prayers of the Most Holy Theotokos and the God-pleasing fathers of ours. To him, our God, be eternal praise and glory.Amen

영적 투쟁 개요 - 로마의 성 요한 카시아누스

  영적 투쟁 개요 - 로마의 성 요한 카시아누스   영적 투쟁의 목표와 목적 모든 과학과 예술에는 목표와 목적이 있습니다. 예술을 열렬히 사랑하는 사람은 그것에 시선을 고정하고 모든 노력과 필요를 기꺼이 견뎌냅니다. 따라서 농부는 때로는 더위를 견뎌...